TV serija Prosjaci i sinovi snimljena je 1972. godine, a onda je – nakon sloma Hrvatskog proljeća – 12 godina bila zabranjena u bunkeru.Adaptacija je istoimenoga romana I. Raosa (nastaloga paralelno sa scenarijem), povijesne i socijalno-psihološke freske o žiteljima Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine u kontekstu srednjoeuropskih socijalno-političkih previranja u prvoj polovici 20. st.
Spoj komedije i tragedije. Nepatvoreni prikaz života u Imotskoj krajini i ne samo njoj, njezine surove zakone, prirodne i ljudske, surovost života na škrtom kamenu, surovost ljudi koja je stvarna i nije glumljena a sve začinjeno onim otrovnim humorom.
“Prosjaci i sinovi” su prvi put emitirani 1984. godine, s time da su komunistički cenzori iz serije izbacili nekoliko scena, a monolog popa don Pavla o odseljavanju Hrvata s rodnog kamena su uništili i u filmskom negativu serije .
Poznate su mnoge izreke, smicalice i dogodovštine iz serije, ali riječi don Pavla (kojeg je u seriji glumio Miloš Kandić) gotovo su pa antologijske i, nažalost, tako primjenjive danas. Pročitajte što je don Pavao pred smrt rekao dječaku Matanu:
“Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenu i svaki kamen, daklem, sto put’ krvlju omastio. Ali se s njega nije dao… I saraceni i tatari i turci i mlečani i nijemci i mađari i svaki đava’ pakleni, a narod stoji… Krv svoju prolijeva, ali se iz krvi ponovo rađa korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža…. A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa! A kada, daklem, žile počupa i sam će umrijeti! Ne daj mu da umre, ne daj da umre ovaj narod, ne daj da žile čupa..”
