Novi dan, nov banalan pristup kompleksnoj temi od strane mainstream medija.
U Hrvatskoj se jučer, preko tužnog slučaja jedne žene, otvorila tema abortusa. Jedna je to od onih tema oko koje nikada neće biti potpunog suglasja jer se suprotstavljene strane razdvajaju u samim postavkama rasprave. Iz tih postavki proizlazi činjenica da obje strane smatraju da se radi o moralnom pitanju, iako tomu u stvarnosti nije tako. U tekstu ćemo, stoga, proći kroz tematiku (iako ju inače izbjegavamo jer je vjerojatno najčešća ideološka rasprava), prikazati gdje se strane razilaze, te argumentirati kako bi drukčiji pristup temi mogao pomoći s raspetljavanjem rasprave.
Na kraju ćemo se dotaknuti i fenomena mainstreama koji je ponovno proizvoljno nametnuo ljudima kada će se na neku temu zalijepiti, te kakav stav bi o temi trebalo zauzeti. Mainstream mediji pitanje su postavili na sljedeći način; “treba li ženi s tragičnom dijagnozom fetusa omogućiti pobačaj”, na što su se komentatori sjatili zgroziti nad time da abortus u takvim slučajevima nije dozvoljen, čime su ilustrirali koliku moć ima formulacija tematike i izbor riječi koje se koriste u postavljanju bazičnog pitanja. Pitanje je postavljeno na način koji navodi ljude kako da na njega odgovore (logička greška petitio principii), odnosno o klasičnoj manipulativnosti medija koja je tijekom posljednje dvije godine postala standard.
Iz samog pitanja znamo na čiju stranu su se novinari postavili (što, naravno, ne bi bilo tako da se radi o ozbiljnim novinarima), pa, evo istog pitanja formuliranog na drukčiji način; “treba li djetetu, neovisno o njegovoj dijagnozi, omogućiti njegovo temeljno pravo na život?” Vjerujemo kako bi reakcije većine bile radikalno drukčije da su ih novinari u početku stavili u drukčije okvire, što još jednom pokazuje važnost našeg inzistiranja na kritičkom pristupu svakoj temi, a pogotovo onima koje mainstream gura u javni prostor. Na tom tragu možemo vidjeti zašto suprotstavljene strane u navedenoj temi najčešće pričaju “u prazno”; raspravljaju se oko, u suštini, faktičkog problema, ali kroz moralne okvire rasprave.
Ako je abortus (do određenog tjedna) faktički definiran kao prekid trudnoće , logično je zaključiti da se na njega treba gledati kao na pravo žene, a ako je pak definiran kao prekid života djeteta, nitko i ništa nema veće pravo od prava tog djeteta na život. Nije ni na majci, ni na ocu, ni na doktoru, ni na državi da odlučuje čiji je život, neovisno o težini dijagnoze, vrijedan spasenja. Pojednostavljeno, ovisno o tome kada život počinje, začećem ili kasnije, utvrđujemo i moguć kasniji stav o abortusu, a u raspravi se češće raspravlja o kasnijem stavu (kroz moralne okvire) nego o toj početnoj (faktičkoj) pretpostavci.
Kada se moralna rasprava radikalizira, jedna će strana za drugu tvrditi da oduzima prava ženama, a druga za prvu da dozvoljava ubojstvo djece, iako (nadamo se) većine s obje strane nisu ni za oduzimanje prava žena na izbor ni za oduzimanje prava djeteta na život. Jasno artikuliranje problematike i postavljanje takvih umjerenih okvira rasprave trebao bi biti posao medija koji su tu raspravu u javnom prostoru otvorili, ali to je, kao što znamo, prevelik zalogaj za njih. Bitno je također napomenuti da se u ovom slučaju ne radi o abortusu generalno, koji je u RH dozvoljen, već o abortusu u 6. mjesecu trudnoće.
Mediji su tako uz članak mogli stavili sliku djeteta iz majčinog trbuha koje nakon 6 mjeseci uistinu izgleda približno isto kao rođeno dijete, što bi zasigurno utjecalo na masu, pa bi možda danas gledali drukčije hashtagove na storyjima. Nadalje, trebali bismo se upitati i bi li imali isti stav prema problemu da dijete ima istu dijagnozu, ali je rođeno nakon 6 mjeseci kao nedonošče, te ako ne bi, je li u redu da djetetu ne dajemo ista prava isključivo zato što je još uvijek obavijeno majčinim organizmom.
Iako apsolutno razumijem kompleksnost teme pa i strah trudnice koja ovdje služi kao muppet moralnih nakaza poput novinara Jarića, činjenica je da niti postavljena dijagnoza ne garantira mračan ishod, niti je ostvareni invaliditet opravdanje za ubojstvo. Upravo suprotno: “skraćivanje muka” nepodobnima i nesavršenima je eklatantni primjer nacional-socijalističkog razmišljanja i moralnog siromaštva. upravo njima se omogućava zastrašujuća količina javnog prostora za sijanje kulture smrti.
Uz to, konkretan problem navedene majke je, kako to često biva, sveden isključivo na ideološku raspravu iako postoji hrpa drugih faktora koji su utjecali na njezinu tužnu situaciju, a koje bi također trebalo problematizirati; primjerice, zakržljali hrvatski zdravstveni sustav u kojem je normalno da službena osoba, kao u njenom slučaju, slegne ramenima na životno važna pitanja pacijenta jer sistem nije dovoljno kvalitetno postavljen da se činovnici drže odgovornima, te još važnije, da na ta pitanja postoje sustavni odgovori.
Treba spomenuti i očiti paradoks ljudi koji danas profilnu sliku mijenjaju s “misli na druge, cijepi se” u “moje tijelo, moj izbor”, bez da itko napravi logičku poveznicu i prepozna taj paradoks, odnosno da prepozna koliku ulogu mainstream ima u formiranju njihovog pogleda na svijet. Zanimljivo je i ponovno vidjeti koliko je taj mainstream međusobno povezan; naime, glavna tema u Americi kroz posljednjih par dana je, radi potencijalnih izmjena zakona, upravo abortus. Gle čuda, baš u tom trenutku novinarka s jednog hrvatskog mainstream medija u javnost gura raspravu o abortusu. To, naravno, ne znači da priča gospođe na čijem primjeru se rasprava otvorila nije stvarna niti da nije tužna, već samo to da je njezina priča očito postala zanimljiva tek onda kad je netko, na primjeru Amerike, tako odlučio.
Jednako tako su civili u Ukrajini postali zanimljivi onda kada je istima tako odgovaralo (imajmo na umu da sukobi u Ukrajini traju bez prestanka od 2014.). Jednako tako su civili u Kini koji pate pod totalitarnim režimom već dugo vremena, a posljednje dvije godine još žešće zbog krinke borbe protiv virusa, postali zanimljivi tek onda kad je zapadni mainstream iz svojih partikularnih interesa morao Kinu prikazati u negativnom (tj. u njezinom slučaju realnom) svjetlu. Je li nekad ponosna Europa, kolijevka civilizacija i dom nekih od najvećih povijesnih velikana, uistinu postala provincija američkog establišmenta?
Tema pobačaja iznimno je kompleksna i ne može se svesti ni na ”hashtag”, ni na mantru na okviru profilne slike, ni na signaliziranje vrline s jedne strane rasprave. Kao što smo objasnili, u suštini rasprave je faktičko, a ne moralno neslaganje, ali budući da se ona najčešće vodi kroz moralne okvire, suprotstavljene strane rijetko kada uspiju pronaći zajednički jezik. Umjesto hashtagova i demoniziranja druge strane, savjetujemo, stoga, da se napori rasprave usmjere na sukobljavanje činjenica o tome kada život počinje( a to je neupitno) pa se kritičkim mišljenjem odbaci društveni injženjering koji mediji vrše suptilnim nametanjem teme o kojoj ćemo danas pričati i koga ćemo danas mrziti.
Tobože zabrinuti za emocionalno stanje trudnice čijem je djetetu dijagnosticiran tumor na mozgu, dnovinari Soroševog dojenčeta Babića su iz crveno-zelenog naftalina izvukli stanovitu dr. Jasenku Grujić, ginekologinju koja tipično “napredno” i “tolerantno” tvrdi da bi kolegama priziv savjesti – zabranila.
Jučerašnja i današnja javna rasprava agresivnog liberalnog lobija ide u smislu da je ”humana” eutanazija jedina prihvatljiva terapija pacijenata s neizlječivim letalnim bolestima! Svi oni koji imaju bilo kakvih moralnih sumnjičavosti glede tog humanog pristupa su nazadni i spremni za zatvor. Komiteti liberala su tu da daju pravorijek tko treba kada umrijeti, a doktori ima da to tehnički provode!
Srećom, ljude poput Matije Babića i Jasenke još uvijek među nama treba tražiti s povećalom. Nesrećom, upravo njima se omogućava zastrašujuća količina javnog prostora za sijanje kulture smrti.
To kako agresivni proabortus mediji iskorištavaju i zloupotrebljavaju tragediju ove sirote žene i njezinog bolesnog djeteta za svoje podle egzibicije i manipulacije, to je možda nešto najgnjusnije sto smo dosad od njih vidjeli! A vidjeli smo već stvarno svašta!
Izvor:Sapere aude;Ivan Pokupec
