Nije problem biti u krivu. Problem je zagriženo pljuvati po ljudima drugačijeg mišljenja (specijalno razumnima koji su uočili nelogičnosti u navedenoj situaciji) i onda se poslije praviti ”blesav”.
Nakon smirivanja kolektivne društvene covid histerije primjećujemo kako velik broj ljudi koji su do jučer podržavali sve “mjere” i naloge vlasti, neovisno o njihovoj iracionalnosti, mijenja mišljenje za 180 stupnjeva; slavi ukidanje mjera i ponosno skida maske jer su, eto, Beroš, Capak i ekipa odlučili da one sada više nisu potrebne (što, naravno, u stožerovom svijetu kafkijanskog apsurda ne znači da su ranije bili u krivu iako nama ostalima nije jasno kako dvije suprotstavljene radnje mogu istovremeno biti ispravne).
Budući da je grešnost jedna od inherentnih karakteristika ljudskih bića, bilo bi nepravedno prozivati one koji su u bilo kojoj temi u nekom trenutku shvatili da su u krivu i promijenili svoje mišljenje. Dapače, ostavljanje prostora mogućnosti da smo u krivu neovisno o tome koliko smo sigurni u svoj stav, odnosno formuliranje svojih teza na način koji omogućava njihovo opovrgavanje, temelj je znanosti, pa i ljudskog/društvenog napretka.
Problem je, međutim, kada osobe mijenjaju stavove, u koje su još jučer bili ukopani “do koljena”, ne zato što su vlastitim kritičkim razmišljanjem i poštenim samopropitkivanjem došli do spoznaje da su bili u krivu, već zato što su ponovno preuzeli svoje (novo) mišljenje iz onoga što je trenutno u trendu. Drugim riječima, radi se o ponavljanju istog obrasca zbog kojeg su i ranije bili u krivu; vjerovanje onome što nam je većina nametnula kao ispravan stav umjesto vlastitog rovanja prema istini. Veće priznanje zaslužuju oni koji su svojom individualnošću i iskrenim traganjem za istinom došli na pogrešan put nego oni koji su poslušnički i intelektualno lijeno gutali stavove koje im je mainstream naložio, pa makar tu i tamo i nabasali na istinu; kako se kaže, i pokvaren sat 2 puta na dan pokaže točno vrijeme.
U primjeru koji smo priložili jedna od jačih predstavnica medijskih manipulacija na temu covida sama je sebi skočila u usta najavljujući veselo, prije koji dan, kako smo konačno došli do slobode od covid mjera. Istih onih mjera koje je Mojmira 2 godine kontinuirano gurala u javni prostor i pritom ih nepošteno ogradila pseudomoralizirajućim štitom nazivajući svakog tko ih se usudio propitkivati terminima kao što su “sebični antivakseri”, “ravnozemljaši”, itd. – onime što možemo smatrati modernim varijacijama srednjovjekovnog heretika.
Budite sigurni da će isti ti ljudi koji danas slave slobodu (a koji su još prije par mjeseci građane s prosvjeda za slobodu nazivali agresivnim antivakserima), ako ne daj Bože na jesen covid histerija ponovno krene, poslušno iznova preuzeti svoju ulogu sijanja panike i opravdavanja neopravdivog. Češki književnik Milan Kundera u jednom svom eseju opisuje ljude koji nesvjesno rade salto mortale u svojim stavovima do te razine da kroz par godina s jednakom žustrinom brane dva totalno suprotstavljena stava; naravno, tijekom zalaganja za svaki od njih smatraju da su apsolutno i neupitno u pravu. Kunderi, kao i nama, najviše smetaju oni koji svoja mišljenja grade na dosadan poslušnički način; ovisno onome što većina u danom trenutku proizvoljno proglasi ispravnim. Biti u krivu vlastitim individualnim mentalnim radom, kritičkim mišljenjem, pa čak i povremenim osobnim ludilom, je ono u čemu se može, prema Kunderi, pronaći poetska ljepota, dok je bivanje u krivu (ali i u pravu) radi mentalnog robovanja trenutnom vremenu/društvu, ono što ljude čini dosadnim i plošnim. Svojim mijenjanjem stavova prema mijenjanju trenutnih trendova, njihovi identiteti ostaju nepromijenjeno zakržljali.
“…ljudi koji tako mijenjaju svoje [političke] stavove… ilustriraju svoju neindividualnost. Te promjene nisu njihova vlastita kreacija ili izum, nisu posljedica naglog intuitivnog hira ni znatiželjne ludosti; u njihovoj promjeni mišljenja nema nikakve poezije; ono nije ništa doli prosječno podešavanje mišljenja po nalogu duha vremena. Posljedično, oni te promjene ni ne primjećuju; na kraju dana oni uvijek ostaju isti: uvijek se drže “ispravnih” [nametnutih] stavova, uvijek misle ono što im trend nalaže da misle; ne mijenjaju se kako bi izgradili svoju individualnost, već kako bi se stopili s većinom; mijenjanje stavova im omogućava da ostanu nepromijenjeni.” Milan Kundera, Promjena mišljenja kao prilagođavanje duhu vremena.
Izvor:Sapere Aude
