Nikada do sada nisam vidjela toliko snimki ljudi koji si oduzimaju živote. To je nešto što je doista teško gledati.
Danima pratimo tužne vijesti iz Šangaja – grada logora, o stravičnim slučajevima zatvaranja i izgladnjivanja ljudi, uličnih tučnjava zbog hrane i sve većem broju samoubojstava koja šokiraju svijet. Nevjerojatno je svjedočiti nečemu što je izravna posljedica odluka tamošnjih vlasti. Dakle, kineske su vlasti izravno odgovorne za ovu dramu koja se u Šangaju događa i kojoj svi s velikim žaljenjem i suosjećanjem svjedočimo.
Najšokantnije je promatrati ljude koji si s takvom lakoćom oduzimaju živote. Koliko očajan čovjek mora biti da donese takvu strašnu odluku? Da donese odluku o odricanju od svojeg prava na život? Teško je to zamisliti. A, još je teže pomisliti na ljude koji su na vlasti i koji su donijeli te odluke o zatvaranju ljudi i na to kako oni sve to mirno promatraju i ne čine ništa da se ta tragedija završi, već nastavljaju s terorom.
Šangajska samoubojstva kojima svjedočimo sada su poprimila neki sasvim novi oblik. Šangajska su samoubojstva poruka, ne samo tamošnjim vlastima, nego i cijelom svijetu koji na primjeru Kine sada može jasno vidjeti kakve sve razorne posljedice mogu imati tzv. Covid mjere, iliti mjere nulte tolerancije prema Covidu.
Nikada do sada nisam vidjela toliko snimki ljudi koji si oduzimaju živote. To je nešto što je doista teško gledati. Dok gledaš te ljude s kojom lakoćom skaču u smrt ili si oduzimaju život ne neke druge načine, imaš osjećaj kao da skaču u slobodu, jer ne žele i ne mogu više niti trenutka biti zatvorenici.
Gledaš te ljude, vidiš ih dok su još živi i u sljedećem su trenu mrtvi, više nisu živi, ali su, eto, barem slobodni od terora kojem su bili izloženi i to je bila njihova konačna odluka i njihovo jedino rješenje. Došli su do ruba očaja koji ih je na kraju natjerao na donošenje ovih strašnih i po njih pogubnih odluka. Što reći? Strašno.
Šokantno. Žalosno. Tragično. Čovjek naprosto ne nalazi prave riječi kojima bi mogao iskazati apokaliptičnu i nadasve tužnu šangajsku priču. Ne može čovjek vjerovati da se to u današnjem svijetu takvo što događa, da se ljudi s takvom lakoćom odlučuju na ovo trajno i nepovratno rješenje trenutnog problema.
Sve ovo nalikuje jednom vrlo čudnom anti-društvenom eksperimentu koji se nad tim ljudima provodi. Pod egidom zaštite zdravlja, ljude i životinje se doslovno ubija, usmrćuje, izgladnjujući ih do smrti, uskraćujući ih medicinsku skrb i lijekove, ne puštajući ih na slobodu iz njihovih domova koji su postali njihove zatvorske ćelije, ponižavajući ih pri stalnim opetovanim i iscrpljujućim testiranjima za vrijeme kojih moraju biti udaljeni jedni od drugih po dva metra, makar se radilo o članovima iste obitelji i stajati satima u redovima, kako bi se potom vratili u kućni zatvor ili, ako su pozitivni na predmetni virus, bili odvedeni u karantenske centre u kojima ljudi žive u nehumanim i nehigijenskim uvjetima.
Ovdje govorimo o ljudima koji su totalno poniženi od strane svojih vlasti, koji su dovedeni do krajnjeg očaja, koji su došli do ruba, koji su dotaknuli dno i koji više ne vide drugi izlaz osim odlaska u smrt, a to je više nego ozbiljna i zabrinjavajuća činjenica koju ovaj svijet ne bi smio uzimati zdravo za gotovo i pristupati joj kao nečemu što je sada ‘novo normalno’, jer ako je ovo čemu svjedočimo u Kini to ‘novo normalno’, tada iz priloženog možemo vidjeti kako to ‘novo normalno’ izgleda u praksi i kako daleko može otići to ‘novo normalno’ koje su i kod nas ljudi svojedobno bezrezervno prihvatili.
Eto, gospodo zagovornici ‘novog normalnog’, pogledajte šangajsko ‘novo normalno’ i zapitajte se što ste sve to s lakoćom bili prihvatili u navali vaše poslušnosti prema sustavu…Ne, sustav nije uvijek u pravu. I, sustav nije taj koji nas može natjerati da činimo nešto što ne želimo, već smo mi ti koji svojom poslušnošću taj isti sustav činimo moćnim.
Razina poslušnosti Kineza oduvijek je bila na visini, zbog njihova društvenog uređenja koje ih je učinilo podložnima i poslušnima. No, sada kada su ti ljudi dotaknuli dno, sada je i najposlušnijima na planetu prekipjelo i ne mogu više trpjeti razorne posljedice vlastite poslušnosti. Pregorjeli su. Ali, nisu se odlučili na borbu, već su odustali od bilo kakve borbe. Predali su se. Dozvolili su vlastima da ih dotuku do kraja. Njihova poslušnost ih je skupo koštala. Neke od njih koštala je i samoga života od kojeg su na kraju morali odustati.
Tko zna koliko je Kineza od onih koji su si ovih dana oduzeli živote ikada u životu pomišljalo na samoubojstvo? Vjerojatno većina njih – nikada u svom životu nisu niti razmišljali o tome, niti su o tome pričali. No, sada ih je ova bezizlazna situacija zatvaranja na to natjerala.
Možemo li u slučaju Kine govoriti o suicidalnim osobama ili o kaotičnoj situaciji koja je ove očajne i izgladnjele ljude natjerala na nešto što u nekoj normalnoj situaciji niti u snu ne bi učinili. Jedno je psihologija, a drugo je stanje kaosa koje u ljudima ne samo da proizvodi neviđeni stres, već ih čini izbezumljenima i potpuno izgubljenima, jednom riječju – rastrojenima te oni u tom rastrojenom stanju, ne videći drugi izlaz, odlaze u smrt. https://epoha.com.hr/wp-content/uploads/2022/04/sangaj-samoubojstva.mp4?_=1
Eto, što su tim jadnim ljudima donijele tzv. Covid mjere. Zar je to bilo potrebno? Zar se u restrikcijama moralo ići tako daleko? Zar čovjek prema čovjek doista može biti toliko nemilosrdan?
Scene odvajanja ljudi jedne od drugih i odvođenja u karantenske centre, zastrašujuće scene pasa – robota koji patroliraju šangajskim ulicama i dronova koji nadlijeću grad upozoravajući ljude da ostanu u svojim domovima, stravične scene brutalnog ubijanja pasa i mačaka, scene mračnih šangajskih noći u kojima se iz brojnih nebodera čuje vriskanje i zapomaganje ljudi koji viču: gladni smo, zašto nas zatvarate, želimo na slobodu…., sve to skupa događa se u današnjem, tobože civiliziranom, uljuđenom, suvremenom, razvijenom, naprednom svijetu…. Upitamo se još jednom – zar je to doista takav svijet? Ili je to jedan brutalan, nemilosrdan svijet koji kao da želi biti još brutalniji prema svima nama…
Vrijeme će pokazati…
Jedino što možemo je upitati se – je li ovo čemu svjedočimo ružan san ili stvarnost? Zar je ovo moguće? Zar je ovo istina? Zar je moguće da svi moćnici ovoga svijeta sve ovo što se u Kini događa samo mirno promatraju i ne čine ništa da se daljnje tragedije spriječe i da se zaštite ljudska prava Kineza koja su, kao što vidimo – ozbiljno ugrožena? Jesmo li svjesni da je tim očajnim ljudima put u smrt postao jedini put u slobodu?
Kada toliko ljudi vidi lice smrti kao jedino lice slobode, tada je krajnje vrijeme da sa zapitamo – kakav je to svijet u kojem živimo? I, gdje je u tom svijetu sloboda?
Izvor: epoha.com / Elia Pekica Pagon
