Prije godinu dana, u vrlo dramatičnim unutarnjim okolnostima u SAD-u, dva tjedna nakon nasilnog upada pristalica bivšeg predsjednika Trumpa u Kongres, Joe Biden (79) prisegnuo je za predsjednika SAD-a. Prekaljeni političar i dio najužeg establišmenta uselio se u Bijelu kuću kao najstariji predsjednik u povijesti, piše Višnja Starešina u kolumni za Lider.
Godinu dana poslije analiziraju se rezultati, seciraju predizborna obećanja. Dakle, Amerika je i dalje podijeljena, gospodarstvo je ovisno o interpretaciji statistike, mnoga su predizborna obećanja zaobiđena… No, na međunarodnom planu Bidenova Amerika se definitivno vratila, i to na jedan prijateljski i naoko neinvazivan način prema saveznicima (Europa, UK, Indija, Japan, Australija…) i odlučan pa i konfliktan prema suparnicima i protivnicima (Kina, Rusija…).
Ono što mi se čini najzanimljivijim u tom američkom povratku na međunarodnu pozornicu, što je ujedno i prvi korak u geopolitičkom resetiranju svjetskog poretka, to je što se ono događa dok su u Bijeloj kući predsjednik koji zbog svoje dobi ima očiglednih problema s obnašanjem dužnosti i potpredsjednica koja je potpuni vanjskopolitički autsajder i na svijet gleda uglavnom turističkim pogledom.
Dakle, što je sve učinjeno u toj godini? Dodatno je ojačano tradicionalno savezništvo s Ujedinjenom Kraljevinom. Nakon odlaska kancelarke Merkel, Amerika postupno preuzima proces stabilizacije i ujedinjavanja Europe. Merkel je iza pozornice poticala ekstreme (suverenisti protiv EU integrista), da bi onda preko svojeg ‘centra’ politički utjelovljenog u europskim pučanima Njemačka zapravo upravljala Europom, neutralizirajući američki utjecaj velikim (energetskim) osloncem na Rusiju (Sjeverni tok 2). No, događaju se tektonske promjene u tom modelu: u Njemačkoj je nakon izbornog poraza koalicija pučana CDU/CSU završila u oporbi, čime je dokinuta i dominacija pučana u upravljanju EU.
Umjesto izrazitog euroskeptika i korupcijom opterećenog Andreja Babiša, češki je premijer postao blagi euroskeptik Petr Fiala i već su primjetne raspukline u izrazito euroskeptičnoj Višegradskoj skupini. Umjesto izrazito proruskog pučana Borisa Borisova, bugarski je premijer postao nešto manje proruski Kiril Petkov iz ‘trećeg puta’.
Ako na krilima tog trenda na proljeće u Mađarskoj izbore protiv ujedinjene oporbe izgubi Viktor Orbán, ikona euroskeptika i najveći europski prijatelj Putina i Xija, a u Francuskoj ih dobije republikanka Valérie Pécresse s manje eurofederalnih sklonosti i odana transatlantskoj suradnji (i poraz Orbána i pobjeda Pécresse prilično su izvjesni), moći ćemo reći da su u drugoj godini Bidenova mandata stvoreni uvjeti za početak procesa resetiranja EU, uz povećanu ulogu francusko-talijanske osovine, s oslabljenom Njemačkom i pod američkim pokroviteljstvom.
Kad je riječ o obrambeno-sigurnosnom dijelu politike Bidenove administracije, stvari su još očitije i jednostavnije. Amerika se uz pojačanu vojnu prisutnost vratila na sve vanjske granice NATO-a: od Baltika do Crnog mora, preko Balkana dakako, odmjeravajući snage s Rusijom (u našem susjedstvu su eksponenti tog ruskog utjecaja Srbija i Republika Srpska).
Ovih se dana duž cijele te linije čuju upozorenja o mogućim oružanim sukobima. Oni uistinu nisu isključeni, ali u nekoj incidentnoj i kontroliranoj varijanti. Jer, oružani sukob ni Americi ni Rusiji nije u interesu. Riječ je zapravo o nadmetanju u vezi sa širenjem NATO-a i alternativno o ograničavanju ruskog utjecaja. Rusija nastoji onemogućiti širenje NATO-a na Ukrajinu i Bjelorusiju i na sve načine ih zadržati u velikoruskoj svezi. SAD pak nastoje potisnuti rusku prisutnost i utjecaj u formalnim članicama NATO-a (države nove Europe), na još neintegriranom Balkanu kao i u Ukrajini i Bjelorusiji. Glavni su instrumenti tog širenja ruskog utjecaj ruska energija, osobito plin, na ekonomskom planu i Ruska pravoslavna crkva (na Balkanu Srpska pravoslavna crkva) na političkom planu. Zato se vodi plinski rat i zato Putin i Lavrov učestalo ponavljaju da je rusko pravoslavlje glavna američka meta.
Na glavnoj bojišnici protiv Kine i u indopacifičkoj regiji SAD je učvrstio sigurnosni savez s Japanom, Australijom i Indijom, usput pokazavši Macronu da je to igra iznad francuske kategorije (slučaj podmornice). I to je samo dio globalnog angažmana američke države u prvoj Bidenovoj godini, kao priprema za ono što će uslijediti. Uređenim i organiziranim ‘carstvima’ katkad su dobrodošli baš nevidljivi i benigni ‘carevi’.
