Prije 30 godina piloti Marko Živković i Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva tragično su poginuli dostavljajući pomoć „odsječenim” dijelovima tada opkoljene Slavonije.
Još dok Hrvatska nije imala pravih borbenih zrakoplova niti ustrojenog ratnog zrakoplovstva piloti i tehničari koji su napustili Jugoslavensku armiju uz pomoć privrednih i sportskih zrakoplovnih organizacija počeli su osnivati prve zrakoplovne postrojbe. Isprva su te postrojbe obavljale izviđačke, a kasnije i borbene zadaće.
Jedna od najaktivnijih takvih postrojbi bio je Samostalni zrakoplovni vod pri Operativnoj zoni Osijek osnovan 8. listopada 1991. Osnovao ga je bivši vrhunski pilot Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva Marko Živković, koji je letio na MiG-29, i njegov kolega Mirko Vukušić s djelatnicima Privredne avijacije Osijek i članovima Aerokluba Osijek te dragovoljcima iz Đakova. Vod je djelovao s priručnih aerodroma Geigerova pustara i Ivandvor u okolici Đakova, a sastojao se od nekoliko sportskih zrakoplova i poljoprivrednih aviona An-2.
Pokazalo se da mali sportski avioni nemaju veću borbenu vrijednost pa su glavnu borbena snaga Voda postali veliki, ali spori dvokrilni Anovi. U posljednjim danima opsade Vukovara iz njih su, nad već umirućim gradom, uz pomoć padobrana izbacivani sanduci s pomoći. U sanduke su pakirani lijekovi i krvna plazma, a na vrhu uvijek nekoliko šteka cigareta.
U jutarnjim satima 2. prosinca 1991. godine na svoj posljednji let poletjeli su heroji hrvatskog neba i Domovinskog rata – piloti Marko Živković i Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. Iznad Otoka, kraj Vinkovaca, poljoprivredni zrakoplov An-2, kojim su krenuli u borbeni let, oborio je u 6 sati i 10 minuta protuzračni sustav Jugoslavenske narodne armije. Do tada su, u nešto manje od dva mjeseca, hrabri hrvatski letači obavili 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar.
Mirko Vukušić rođen je 17. studenoga 1959. godine u Vinkovcima kao stariji od dvoje djece Tonka i Adelheide. Odrastao je zajedno s bratom Damirom te polusestrom Melitom i polubratom Edibom. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a još kao dječak pokazivao je zanimanje za letenje. Najdraža igra bilo mu je izrađivanje raznovrsnih zrakoplova, jedrilica i raketa.
Roditelji su odahnuli kada nije uspio upisati srednju zrakoplovnu školu u Mostaru jer su se opirali Mirkovoj želji da postane pilot. Pokazivao je talent prema matematici pa je u Vinkovcima upisao srednju tehničku školu. Ipak, ljubav prema letenju bila je prevelika te je nakon završenog prvog razreda ponovno odlučio pokušati upasti u srednju zrakoplovnu školu u Mostaru i uspio je. Nakon srednje vojne škole upisao je vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje je diplomirao kao najbolji pitomac u klasi, tzv. „Titov pitomac“.
Bratu Damiru, Mirko se znao povjeriti kako ga u vojsci drži isključivo ljubav prema letenju. O životu pitomca, koji ga nije oduševljavao, govorio je često u negativnom kontekstu jer je „tamo sve puno partizanštine sa srpskim uveličavanjem svega što su oni tobože postigli u Drugom svjetskom ratu“. Nakon završene akademije raspoređen je na službu u Bihać gdje je postao vojni pilot u sastavu 125. lovačke avijacijske eskadrile. Ondje je često dolazio u sukobe s nadređenima, a taj sukob produbile su demokratske promjene koje su 1990. zahvatile Jugoslaviju. General Ljubomir Bajić nudio mu je da pristupi stranci Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Uslijedio je verbalni okršaj u kojem je Vukušić Bajića nazvao „staljinistom“.
Premješten je na Pleso, u transportnu eskadrilu, gdje se učio upravljati transportnim zrakoplovom Antonov An-26. Bio je nastavnik zmajarstva i jedriličarstva, a bavio se i padobranstvom. Pamte ga kao povučenu i smirenu osobu koja je voljela trčanje, čitanje i šah. U Varaždinu je započeo studij informatike i engleskog jezika. Kada je postalo očito da će biti rata, Mirko Vukušić, povezao se s hrvatskom stranom no ostao je u JNA kako bi prikupljao i dostavljao hrvatskim službama bitne informacije „s druge strane“.
Zbog toga što je stalno bio pod prismotrom, u rujnu 1991., iskoristio je blokadu ceste zbog koje nije mogao otići na posao, te je napustio JNA i priključio se Hrvatskoj vojsci. U početku je svojim “jugićem” obilazio položaje i radio na edukaciji protuzračne obrane, a zatim se pridružio novoosnovanom Samostalnom zrakoplovnom vodu koji je djelovao pri Operativnoj zoni Osijek.
Osim što su poljoprivrednim zrakoplovima probijali obruč oko Vukovara i u njega bacali pomoć u lijekovima imali su i borbene letove u kojima su djelovali po neprijatelju tzv bojler bombama. Borbene aktivnosti osječkog voda imale su i te kako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke. JNA je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći nije mogla zaustaviti. Zbog toga je blizu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim raketnim sustavom. Jedna od tih raketa bila je kobna za Mirka Vukušića, Marka Živkovića, Antu Plazibata i Radu Grivu. Nakon njihove pogibije vod više nije izvodio borbene letove.
O ovoj fascinantnoj priči istinskih hrvatskih heroja hrvatska javnost ne zna gotovo ništa. Sa sigurnošću možemo reći, da bi Amerikanci, da su među svojim vojnicima imali ovakve heroje, o njihovoj priči snimili stotine filmova i tako s tim pričama upoznali čitav svijet. Nažalost, dok se neki ljudi upitnih ratnih puteva i zasluga često propagiraju u heroje, ovakve priče često prolaze ispod radara.
Autor: Borna Marinić/HKM
