Jedan od najvećih pjesnika Hercegovine i hrvatske književnosti uopće, čovjek koji je u svojem kratkom životu ispisao stihove koji će ga učiniti vječnim, Antun Branko Šimić, rođen je u Drinovcima na današnji dan 18. studenog 1898. godine. Šimić, koji je u stihovima bio ispred svojeg vremena, napisao je neke od najboljih stihova na ovim prostorima i, prerano ugašen, smrću koja će biti nešto sasvim ljudsko, umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.
Skroman i boležljiv, Šimić je najzaslužniji za moderan stih u hrvatskoj poeziji te za iskorak hrvatskog pjesništva na europsku scenu.
Malo je pjesnika koji su u tako kratkome životnom vijeku ostavili hrvatskoj književnosti toliko vrijednih ostvarenja, kao što je to učinio Antun Branko Šimić.
Neka nas njegove pjesme neprestano nadahnjuju da težimo visokim ciljevima i da ih slijedimo ma koliko put do njih bio težak jer tako ćemo, ako i posrnemo, znati da smo puno postignuli.
Antun Branko Šimić znao je bodriti čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
(Opomena)
Mnogi su u Šimiću našli nešto za svoju dušu. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. One trepću svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svojega života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile utočište i način mirenja ne samo s bolešću nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela. Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.
