Vareš je posljednji grad u središnjoj Bosni u kojem su Hrvati bili većinski narod, a koji su u napadu od 18. listopada do 2. studenog 1993. godine etnički očistile postrojbe tzv. Armije BiH.
Početak studenog 1993. godine ostat će crnim slovima upisan u povijesti vareške župe Borovica koja je prije rata brojala oko 1.500 žitelja.
U studenom 1993. godine svi su protjerani, župa je do temelja spaljena, a za zločin nad Borovicom i Borovičanima do danas nitko nije odgovarao.
”Povijest bilježi, doduše vrlo škrto, da je to naseobina Sasa, iako je njena prošlost mnogo starija i bogata velikim povijesnim događajima. Rimska i grčka groblja samo dijelom potvrđuju dugu povijest. „Radakova stijena“ što visoko strši, udaljena samo nekoliko stotina metara od župne crkve u Borovici, simbol je duboke životne povezanosti Borovice i Bobovca, burnih povijesnih događanja, ali i dugog i bolnog stradanja i nestajanja naših hrvatskih korijena sa ovih prostora. Radakova stijena samo je jedan od svjedoka tužnog spomena na naša srednjovjekovna stradanja.
Ogoljena, visoko k nebu uzdignuta i samo pri vrhu malo raslinja, stoji čvrsto kao klisura, kao istina živi, nepobitni i neporušeni svjedok naše tragedije. Sam pogled na nju i bez ijednog pisanog znaka živo vraća sjećanja na 1643. godinu. U njenoj ogoljenosti vidljiva je sva ruševnost višestoljetnog Bobovca i sva tuga našeg nestajanja. Malo raslinja na vrhu kao da upućuje na male ostatke divne prošlosti – Borovica povrh Bobovca! Dragovići i Mijakovići – dva muslimanska sela, a naša imena i naša plemena. Reliquiae reliquiarum tužne povijesti ali su bar spomenici naših plemena. Bojim se glasno razmišljati, pitati, a još više me strah povezivati: Hoće li Borovica postati prošlost? Još jedan nijemi spomenik istine o dogođenom? Spomenik još jednog imena, pravog hrvatskog plemena?
Voda što podno Radakove stijene izvire, život je značila gradu Bobovcu. I danas svojim tužnim glasom neprekidno žubori istinu o Radaku i njegovoj bijednoj izdaji svoga roda. I nakon toliko stoljeća i generacija „istina“ živi – teče, nije skrivena.
Stijena i voda – spomenik i pjesma izdaje i smrti. Još uvijek ona pjeva i pjesmu života, života koji se ne može uništiti.
Stijena i voda – spomenik i pjesma izdaje i smrti. Još uvijek ona pjeva i pjesmu života, života koji se ne može uništiti.
Borovica, prvi susjed Bobovcu, prava planinska ljepotica. Smjestila se povrh Bobovca, na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, 20-ak kilometara između Vareša i Kraljeve Sutjeske. Prostire se poput nebeskog saga na nadmorskoj visini od oko 1300 m. Ko čisti neba dar, ko kap nebeske rose, čista i bijela i stada i odijela, poput snijega što prekriva je najvećim dijelom godine. Istinski vrtovi šuma, čistoća zraka, izvori rajski, mnoštvo bijelih stada i blagi zvon zvona; blizina i sunca i neba, široka obzorja duha i božanski akordi ptičjeg pjeva – to bila je odjeća njena.
Kao župa ustanovljena je 1920. godine a zakonita je kći majke Kraljeve Sutjeske. Brojila je oko 1510 duša, 357 obitelji – biser hrvatstva i katoličanstva, ljubomorno je čuvala dar neba i svoju čistoću: svoj identitet, korijene, kulturu i vjeru. Uspijevali su u svim vremenima i svim iskušenjima sačuvati svoju posebnost i svoje temeljne vrednote. Usprkos najrazličitijim nastojanjima da nestanu ili nešto drugo postanu, uvijek su ostali svoji, uvijek su ostali Hrvati, katolici i Borovičani.
Bio je to bedem, ali ne gradski kao u Bobovcu, već bedem hrvatstva i katoličanstva. Još jedna u nizu potvrda: čak i u službenom glasilu „Komunist“ u prosincu 1990. godine u završnom godišnjem izvješću stoji zapisano da je neshvatljivo da „… jedino još u Gornjoj Borovici nikada nije osnovana niti uspjela zaživjeti partijska ćelija“ (slobodan citat). Za njih nemoguće ali za Borovičane sasvim normalno iako zbog toga prezreni i zapostavljeni, uvijek su i u svemu na općini posljednji bili. I struju su posljednji dobili, a makadamskim putem tek 70-ih godina sa Varešom povezani. Autobusna linija: Vareš – Borovica, priča je za sebe i u cijelosti je samo oni znaju. Unatoč svega, opet čista obraza i puni svetog ponosa
I sam život čovjeka gorštaka odveć je težak i opor, a živjeti i preživjeti uistinu je bilo umijeće i hrabrost. Dodamo li k tome još razne paukove mreže i okove režima, obespravljenost i smišljenu zapostavljenost, može se tek naslutiti kako se mukotrpno i teško stjecalo potrebno za život dostojan čovjeka. Pa ipak, oni su znali i voljeli živjeti što svjedoče i brojne obitelji. Čini mi se da su naučili mudrost života: znali su što je najvrjednije i što je najpotrebnije – Boga imati a dušu ne izgubiti!
Zemaljski vrt gdje bijahu posađeni i duboko ukorijenjeni, voljeli su i njegovali. Bio je to njihov zemaljski raj iz kojega su nerado izlazili i nisu se dali iz njega nikada i ni od koga istjerati. A život i dušu voljeli su ko samoga svevišnjega Boga. Življena vjera, odanost Crkvi, sakramentalni i molitveni život – sve je to ostavilo pečat poštenja, neiskvarenosti i različitosti od drugih. Duh zajedništva i osjećaj solidarnosti oduvijek ih je resio. Ljubav prema Bogu i čovjeku bila je životna nit svih nastojanja. Voljeli su Boga i čovjeka, Crkvu i svoj narod – hrvatski narod komu su srcem i dušom pripadali. Bogato je i njihovo vjerničko življenje: 8 svećenika, 26 časnih sestara, 3 bogoslova, 8 sjemeništaraca i 2 kandidatice samo su mala potvrda ovakvih epiteta i atributa.
A onda, iznenada, nadviše se crni oblaci noseći još crnju slutnju, dunuše neki čudni vjetrovi još čudnije demokracije, od kojih se naježismo i zebnju nam unesoše da zla kob nam se sprema. Zar i ovaj ostatak raja uništen će biti? Zar i ovaj dar neba izgubljen će biti? O Bože, što učinismo Tebi ili u čemu ožalostismo Tebe…? Koji grijeh je naš da iz Borovice – iz vrta tvoga a našeg raja, istjerani moramo biti? I slutnja postade stvarnost a zebnja gorka i tužna realnost. Oblaci crne mržnje sručiše se na nju, sijevnuše munje ljudske zloće. Zagrmiše gromovi ljudskoga pakla i u tren: grozota pustoši. Ništa živo više ne postoji, čak ni u zraku. Nekada ostatak raja – sada slika jezovitosti pakla. Nekada lijepa, živopisna, puna radosti života – sada osjećaj smrti na svakom koraku, mrtva, porušena, ružna…! Sve je ubijeno, spaljeno i do temelja porušeno. Samo okolna brda ostadoše netaknuta u svojoj ljepoti.
Voda – jedino živa, tužna se skriva u ruševinama obiteljskih zdanja. Žuborom svojim tužnu pjesmu pjeva, pjesmu stradanja ali budi i radost svetog nadanja. U mrtvilu što je okružuje, ona živi i kao da nas zove k sebi, kao da nam hoće reći: IMA ŽIVOTA, DOĐITE K MENI! Voda, svjedok istine i spomenik života – ali i nada opstanka života.
Prigodom održavanja proljetnih misa po našim grobljima – blagoslov polja, upućena je zamolnica Ratnom Predsjedništvu općine Vareš da udovolji ovoj duhovnoj potrebi i pravu svakoga vjernika. Istini za volju, treba se priznati, ubrzo smo dobili odgovor koji je razoružao i najveće skeptike. U odgovoru, između ostaloga, ovako piše: „Predsjedništvo Skupštine Opštine Vareš cijeni da postoje uslovi za udovoljavanje pomenutoga zahtjeva.“ Bilo je to prvo službeno dopuštenje posjete civila Borovici, nekolicini da se susretnu sa istinom o dogođenom. Obradovan ovakvim odgovorom užurbano sam pristupio organiziranju. Požurio sam odnijeti vijest. Stigavši u prostorije njihovog prognaničkog smještaja s riječima: „Idemo u Borovicu“ – nasta tajac. Pogledi uprti u mene kao da još uvijek pitaju, kao da još uvijek ne vjeruju što ušima čuju. Kao da ih u hipu obuze neka čudna uznemirenost. Oči čas ozarene radošću, čas orošene suzama. Ne zna se što ih jače obuzima: osjećaj ushićenosti ili sva gorčina sjete?
Davno je bio 30. listopad 1993. kad udari grom iz vedra neba: evakuacija!? Šokirani, ko vrelom vodom poliveni, sa zavežljajem u ruci, s bolom u srcu i tugom u duši zadnji put poljubismo sveti prag doma svog. Zaputismo se prema Varešu ali unatrag okrenute glave i pogleda prema onom što ostaje: naša kuća i naša Borovica.
U Kiseljaku smo gotovo dvije godine, istina samo tijelom, ali srcem i dušom neprekidno u Borovici. Teško je vjerovati da će noge koračati našim makar i zaraslim stazama, da će oči opet vidjeti dom i sveti prag, makar zapaljen i porušen bio, da će usne moliti molitvu vjere – makar još jednom na Požeblju našem.
„Velečasni, piši mene, hoću i ja…, mogu li ja?!“ – svi ko u jedan glas. Htjeli bi svi redom a dopuštenje imamo samo za jedan autobus. Bože, što učiniti i tolikim željama udovoljiti? Sjetih se: iz svake obitelji jedno, bit će najpravednije i možda najmudrije. A meni, kao župniku, kojemu je ovo petnaesti pohod Borovici, dobro je znano da ni jednog krova nema – osim nebeske kape, a misu treba slaviti; da ništa osim proraslog ružnog korova nema i nešto finije trave po brdima, a ipak jesti se mora – makar skromno, ali opet dostojanstveno se obilježiti mora!? S pomoću Božjom i dobrotom ljudi uvijek se sve moglo. Tako je bilo i ovaj put: ispekoh dvoje prasića, nešto piva, kruha i luka – za sve će dovoljno biti!
Nedjelja 28. svibnja – nekada samo pusta želja, a sada stvarnost! Sedam je sati. Svanulo je ali kao da i nije. Crni i teški oblaci s prvim kapima kiše kao da su htjeli reći: po jutru se dan poznaje. Ne, ništa nas ne može omesti – krećemo od Kiseljaka na put prema Borovici. Upalismo svjetla na vozilima a brisače na staklima na ubrzaniji stupanj. Bez ikakvih zastoja prolazimo punkt u Tušnjićima da bi tek pred Dabravinama bili zaustavljeni.
Vojni policajac na motorkotaču, mokar do gole kože, užurbano zapitkuje, gleda papire, ulazi u autobus i grupo naređujući pita: „Tko ima fotoaparat ili kameru, neka se javi, sve se mora oduzeti!“ Javlja se jedna žena, oduzima joj fotoaparat pojašnjavajući da se ne smije slikati i da će ga dobiti na povratku na istom punktu.
I ja sam imao fotoaparat uza se, ali nisam htio prijaviti. Toliko će oči vidjeti istinu, zašto ne dopuštaju fotografirati? Zar se istina može sakriti? Oči će sve snimiti, srce i duša će sve zabilježiti. Za istinu borit se treba i slikom i fotografskim aparatom, odlučih se bez imalo ustezanja. Idemo dalje prema Varešu, naravno uz pratnju vojne policije. Na punktu u Prnjavoru, na ulazu u Vareš preuzima nas mjesna policijska pratnja i nastavljamo put kroz Vareš. Pred općinom čeka nas još jedan autobus prepun Vareških Hrvata koji nam se pridružuju. Vojno – policijska kampanjola sa 7-8 naoružanih policajaca, župnik sa ladom-Nivom, te dva autobusa nastaviše put preko Pogari prema Borovici. Usput susrećemo ljude pojedinačno i u grupicama, ozeble i prokisle… i oni idu u Borovicu! Teškog i napornog pješačenja je pred njima još 11 km. Bože, kako velika je njihova žrtva, ali i ljubav! S dopuštenjem policijske pratnje mnogi su se uspjeli ugurati u autobuse koji su više ličili na konzerve sardina.
Međutim, nešto je nejasno i čudno mi bilo. U Varešu su trebali čekati nas putnici sa Daštanskog, Borovičani – pripadnici HVO-a. I oni su dobili dopuštenje, ali … nama nitko nije želio dati nikakvu informaciju o njima. Bez riječi, zaputismo se dalje. I samo nebo kao da se baš urotilo protiv nas. Vidljivost nikakva, brisači kao da ih ni nema, za put se gotovo i ne zna, kao da vozimo riječnim koritom. Usporeno, ali ipak idemo naprijed. Konačno, stižemo do u samo selo, do Bojića – odjednom zastoj! Sjelina, put se prolomio. Dalje ćemo pješice. Prolom je oblaka, nebo se otvorilo svom silinom a pred nama je još jedan kilometar do crkve i mjesnog groblja gdje ćemo Boga moliti i misu slaviti. Ali na kišu se više nitko ne obazire.
Konačno smo tu – svoji na svome, na tlu gdje smo ponikli, gdje smo život ugradili i ostavili. Tu je naš dom, istina porušen i mrtav, tu je i naš grob, mrtvi što jedino žive i nijemo svjedoče istinu o svemu. Idemo k njima, da se vidimo s njima. Idemo k njima – sve će nam oni reći; idemo k njima da zajedno s njima, unatoč svega, opet reknemo Bogu: „Mi se u tebe uzdamo Gospodine! Ostani s nama Gospodine, jer mrači se…!“
Gledam povorku nijemu i tužnu što kroči prema groblju kroz ruševine što više nalikuju arheološkim iskopinama nego li donedavno mjestu našeg obitavanja. I pitam se: zašto? Bože, nekada tako puna života – sada tako mrtva. Nekad se orila pjesma, a sada nijema i mrtva tišina. Kao na bojnom polju… kad preživjeli pogledom traže svoje mrtve, tako i povorka naša – tužnim pogledom traži bar trag ili ostatke mrtve kuće svoje?!
Lica orošena suzama kiša je prala i nebeskom utjehom otirala. Čulo se samo tiho jecanje, naizmjenični bolni i napola glasni uzdasi praćeni riječima: Bože moj, Bože moj…! Zašto???
Na groblju zatekosmo mnoge već pristigle s Pogari i iz Duboštice. Groblje jest prostorom maleno: ali grobova puno i nas oko 250 pristiglih – sve u svemu krcato, do posljednjeg mjesta ispunjeno. Ispunjeno prostorom ali i vjerom u srcu da dobrota Gospodnja nije nestala, pouzdanjem da milosrđe njegovo nije presušilo. Kristovu patnju i nekrvu žrtvu, sjedinjenu s našom patnjom i našom i krvnom i nekrvnom žrtvom prinijeli smo Ocu nebeskom moleći oproštenje i pokoj preminulima, a nama živima blagoslov vjere, svete nade i plodove ljubavi. Sa samim početkom mise kiša prestade, nebo se nasmiješi i sunce nas obasja. Gotovo čudo, a ljudi pogled digoše k nebu. A ono smiješeći nam se kao da hoće reći: Ne boj se, stado malo; ja sam s vama – poslije oblaka sunce, poslije tuge radost! Ojačani u vjeri da svanut će dan, da uskrsnut će Borovica u novom ruhu i novoj radosti, s groblja se zaputismo na Požeblje u Dom Gospodnji, u crkvu našu.
Mač boli i nama probode dušu. Ni Bog više „ne živi“ u Domu svom. I On je istjeran iz Doma svog i Njegov dom je obeščašćen, spaljen i porušen. Sada nalikuje na „dom pustoši“. Sada smo u svemu slični Bogu svom: mi prognani ko i On, domovi opustošeni i porušeni kao i Njegov. Sada razumijemo da „nije učenik nad Učiteljem!“ Sada u cijelosti shvaćamo da MI SMO CRKVA, da MI SMO „HRAM BOŽJI“, da taj dom Božjeg prebivališta ne smije nitko obeščastiti i porušiti. Srušen je i obeščašćen Dom molitve na Požeblju – u Borovici, ali su zato nikle nove bazilike i katedrale vjere i ljubavi u dušama našim.
Jesmo vjernici, ali smo i ljudi. Boli nas sve učinjeno i duboko se osjećamo poniženi i povrijeđeni u svom ljudskom i vjerničkom dostojanstvu. Istina je odveć bolna, tužna i ružna.
Neshvatljivo nam je da tako velika i strašna je mržnja đavolska utjelovljena u čovjeku a ispoljena prema svemu onomu što je hrvatsko i katoličko. S pravom i razlogom se pitamo: ZAŠTO? I još k tome – „ne smijemo se slikati“ – ne smije se znati?! Ako je to učinjeno „dobro“ zašto se ne smije slikati, zar ga treba skrivati; a ako je ZLO, zar se može naređenjem, zabranom skriti? Istina je istina, ma kako gorka bila! Nije li i to zločin protiv istine? Jedno zlo prekrij drugim! Dokle ćemo stići? Zasigurno ne daleko i ne u dobro! Nimalo nije svijetla budućnost koju tako i takvi graditelji grade!
Uz objed koji blagovasmo pod otvorenim nebom, stojeći i prilično žurno, poput Izraelaca – uza svu sjetu začu se i pjesma:
„Borovico, zemljo plemenita,
Bila ti je crkva kamenita!
Našu crkvu srušile granate,
Borovico, zar se ne zna za te?!”
Kiseljak, 9. lipanj 1995. vlč. Mato MAJIĆ, župnik
