Kapitalizam nije neprijatelj – nego razlog zašto danas živimo bolje
Nakon smrti pape Franje, ponovno su se pojavili dobro poznati glasovi – samoproglašeni borci za društvenu pravdu, koji iznova optužuju kapitalizam za sve nepravde svijeta. U njihovim pričama sve se miješa: kolonijalizam, nejednakost, imperijalizam i klasna borba. Taj misaoni koktel djeluje kao loše skuhani gulaš – neukusan i zbunjujuć. Poznavanje povijesti kod tih komentatora nerijetko ne prelazi razinu osnovnoškolca bez prevelikih ambicija.
Za razumjeti koliko su takvi argumenti tanki, dovoljno je promotriti primjer onoga što nazivamo „tri S“ – Španjolske, Švedske i Švicarske. Te zemlje se često pojavljuju jedna za drugom u statističkim prikazima, što ih čini prikladnim za usporedbu. Svatko zna da je Španjolska nekoć bila moćna kolonijalna sila, dok Švedska i Švicarska nisu sudjelovale u kolonijalnim pohodima. Pa ipak, već u prvoj polovici 19. stoljeća, Španjolska je bila ekonomski usporediva sa Švicarskom, dok je Švedska zaostajala, siromašna i slabo razvijena.
Dodamo li usporedbi i Srbiju, situacija postaje još zanimljivija. Švedska sredinom 19. stoljeća nije bila bogatija od tada još uvijek poluosmanske Srbije. A danas? Švedska i Švicarska među najrazvijenijim su zemljama svijeta, dok je Španjolska – bivši kolonijalni div – gospodarski zaostala. Gdje je, onda, tu navodni blagotvorni učinak kolonijalizma?
Odgovor je jednostavan: nije kolonijalizam donio blagostanje Zapadu, već kapitalizam. On je zamijenio zastarjele feudalne i merkantilističke modele, gdje je cilj bio porobiti, opljačkati i nadmoć pokazivati silom, idejom tržišta – gdje se nekom nešto prodaje, nudi, stvara vrijednost. Gospodarstvo se počelo temeljiti na dobrovoljnoj razmjeni, radu i inovacijama. Toga ranije nije bilo. Švedska, nekoć bijedna i ispražnjena od vlastitog stanovništva, postala je magnet za razvoj i primjer napretka. Čitav američki Srednji zapad prepun je švedskih prezimena – svjedočanstvo o tome koliko su ljudi bježali iz nje.
Kapitalizam nije pobijedio zato što je netko odjednom postao dobar, već zato što je tržišna logika jednostavno bila – isplativija. Nisu robovi i kolonije stvorili bogatstvo, već produktivnost, slobodno tržište i zakonitosti koje ono nameće. Današnji investicijski valovi prema Hrvatskoj pokazuju isto – netko ulaže milijarde da bi Hrvati postali bolje mušterije, a ne podanici. Nije to plemenito, ali je daleko korisnije od svake ideologije prije toga.
Traganje za pravednijim društvom je, naravno, plemenito. No ono što smo dosad naučili iz 200 godina društvenih eksperimenata jest da su većinu koristi od tih „reformi“ imali političari i korporacije koje su iskoristile birokratsku džunglu za vlastite interese. Propisi, porezi, pravila – sve to više pomaže velikima nego malima. Oni koji najglasnije govore o socijalnoj pravdi često nisu isplatili plaću ni sebi, a kamoli drugima. Njihov ideal nije evanđeosko milosrđe, nego imaginarno poraće u kojem se dijelila tuđa imovina i stanovi na Zrinjevcu.
Kapitalizam – ta omražena Marxova riječ za slobodno tržište – nema stvarnu alternativu. Što se više “reformira”, to se više guši ono što ga čini uspješnim – sloboda izbora i nagrada za trud. Problemi koje kritičari pripisuju kapitalizmu nisu njegova prirodna slabost, već nuspojave njegovog ograničavanja. Istina je upravo suprotna od onoga što nam pokušavaju prodati.
Izvor:Thomas Bauer
crodex.net
