Izbor uredništva

30 godina hrvatskog filma – i što (ni)je snimljeno o Domovinskom ratu.

Tri desetljeća hrvatskog filma: milijuni kuna, ideološka sljepoća i jedva poneki vrijedan film

Pulski filmski festival ove je godine otvoren pjesmom Bella Ciao i usklikanim partizanskim parolama koje kao da su iskopane iz neke druge, crvene stvarnosti. Bahato, isključivo i, očekivano – samodopadno.

No prava bahatost leži u domaćoj filmskoj sceni – onoj koja već 30 godina, na teret svih nas, proizvodi tzv. umjetničke uratke o autističnim veganima iz Hrvatskog Leskovca koji prikupljaju novac za operaciju šepave čivave. Doslovno. Sve drugo što ne pripada tom svjetonazoru, prikazuje se kao primitivno, pijano, nasilno, zaostalo. Branitelji? Najčešće ocrtani kao olupine. Domovinski rat? Kao kaotična pustolovina psihički nestabilnih ljudi i ratnih profitera.

A gdje je, recite, makar jedan ozbiljan, dojmljiv film o Vukovaru? O Škabrnji? O obrani Sunje, Lipika, Zadra? Gdje su istinite priče koje nadilaze svaku fikciju, a nitko ih ne snima?

“Snimite film koji se može gledati – nije to nuklearna fizika”

Dok vi, samozvani filmski umjetnici, godinama glumite elitu i podcjenjujete vlastitu publiku, taj isti narod – koji vas i financira – masovno odlazi na koncerte Marka Perkovića Thompsona. Ne zato što ne zna za vas, nego zato što ste mu vi okrenuli leđa. Vi niste izgubili publiku zbog Thompsona – izgubili ste je sami. Jer ste je izdali, ismijali i izrugali. I sad vas boli istina: narod vas ne gleda, ne sluša i ne poštuje. I potpuno je u pravu.

Vi ste stvorili Thompsona . Vi koji 30 godina s visoka gledate svakoga tko ne dijeli vaše političke i estetske stavove. Vi koji mislite da je Hrvatska 1991. nastala kao pogreška. Vi koji mislite da je publika glupa, zatucana i neosjetljiva na vašu “duboku poruku”.

A istina? Hrvatsku su 1991. branili i Hrvati i Srbi i Albanci i Bošnjaci i Česi. U obrani Lipika zapovijedao je Libijac.

Borile su se i žene. Pomagali su i stranci. To je prava, višeslojna, ljudska i uzvišena priča. I da, antifašizam itekako može biti tema – jer je Hrvatska tada bila žrtva srpskoga fašizma. Samo, vi to niste željeli prikazati. Zašto? Jer vam se ne uklapa u unaprijed zadani okvir?

“Snimite hrvatski Mosul, pa da vidimo”

Film Mosul – ratna drama snimljena za mali budžet, a ostavlja snažan dojam. Brutalan, emotivan, stvaran. Ima poruku, ali ne docira gledatelju. Može li hrvatski film takvo što? Može, ali samo ako se prestane ponašati kao ideološka sekta i počne se baviti stvarnošću.

Snimite film koji ljudi mogu gledati bez osjećaja da ih se vrijeđa, podučava ili preodgaja. Prikažite junake, ali i njihove rane. Prikažite istinu – i publika će to znati cijeniti. U takvom filmu može se reći i nešto duboko, pa i kritično – ako je iskreno i utemeljeno.

Zaključak? Radije plaćamo istinit i snažan film, nego još jednu reciklažu crvene bajke

Snimite ratni film. Pošten, ozbiljan, ljudski. Mi ćemo ga platiti – bez problema. No dok god vi s bine vičete Bella Ciao, a istovremeno ignorirate stvarne, hrvatske tragedije i junaštva, narod će ići na Thompsona. I imat će pravo.

Izvor:Thomas Bauer

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button