U “mainstream” medijima i na društvenim mrežama sve češće svjedočimo jednoj perfidnoj i opasnoj tezi – slavljenju Josipa Reihl-Kira kao mirotvorca koji je navodno mogao spriječiti rat i „dogovorom“ spasiti Hrvatsku od krvoprolića. U toj konstrukciji, Reihl Kir postaje simbol jedne dublje ideološke podvale. Jer ako je on zaista bio ključ za mir, onda rat nije bio rezultat brutalne i planske srpske agresije, već „nesporazum“ koji su navodno izazvali hrvatski „tvrdi nacionalisti“. A upravo to želi čuti domaća ljevica.
Rehabilitacija narativa o “građanskom ratu”
Već desetljećima svjedočimo pokušaju relativizacije Domovinskog rata – od upornog korištenja pojma „građanski rat“ do suptilnog izjednačavanja agresora i žrtve. Slavljenje Reihl-Kira u tom je smislu savršeno oruđe: ako prihvatimo da je postojao „dogovorljiv“ SDS, „umjereni“ SAO vođe, i ako povjerujemo da je sve moglo proći bez rata – tko je onda kriv za rat? Odjednom krivica više nije u Beogradu, u Šešelju, Joviću i Miloševiću, već u hrvatskim generalima, braniteljima i svima onima koji su se suprotstavili velikosrpskom planu.
Ljevica nikad nije oprostila pobjedu
Istina je jednostavna, i stoga bolna za salonsku ljevicu: Hrvatska se obranila i pobijedila. Ne zahvaljujući „dogovorima“ i „pomirbi“, nego upravo zato što smo imali hrabre ljude koji su znali da se mir ne gradi na klečanju pred tenkom nego na obrani svakog pedlja zemlje. Da su ljevičari krojili politiku 1991., Zagreb bi bio Beograd zapad, a Marulićev trg nosio bi ime Slobodana Miloševića.
Zato i dan-danas kod mnogih ostaje gorak okus – ne samo što Hrvatska nije poražena, nego je i politički i vojno pobijedila agresora. Mnogi to ne mogu oprostiti – niti Hrvatskoj, niti braniteljima. Stoga sad, retroaktivno, preko lika Reihl-Kira, pokušavaju prepraviti povijest. U njihovim narativima, Kir nije pokojni policijski načelnik s tragičnom sudbinom, nego simbol „što je moglo biti“ – Hrvatske bez otpora, bez pobjede, bez identiteta.
Cvijeće za tenkove – u imaginaciji, ali i u stvarnosti
Ne zaboravimo – dok su tenkovi JNA razarali Vukovar, dok su četnici klali po Škabrnji i Saborskom, mnogi su po zagrebačkim kavanama mudro šutjeli. Neki i plakali za „Jugom“. Danas njihovi nasljednici sjede u institucijama, pozivaju se na „mir“, „pomirbu“ i „europske vrijednosti“, i gutaju suze svaki put kad hrvatski vojnik digne stijeg. Da je Hrvatska, ne daj Bože, izgubila rat – cvijeće za tenkove bi se kupovalo na štandovima pod organizacijom današnjih NVO aktivista, profesora na FF-u i studentskih lidera koji se sada bave „antifašizmom“.
Istina se ne da prekriti floskulama
Nema ničeg spornog u žaljenju zbog izgubljenog života – Reihl-Kir nije neprijatelj, bio je Hrvat koji je poginuo u teškom vremenu. No problem je kad se preko njegova imena pokušava provesti povijesni revizionizam i oprati agresija. Problem je kad se lažno sugerira da smo mogli “izbjeći rat”, dok je cijeli koncept Velike Srbije već bio ispisan u SANU memorandumu, nacrtan mapama, poduprt tenkovima i minobacačima.
Domaća ljevica možda voli Reihl-Kira, ali ne zbog istine. Nego zato što im njegova smrt služi za širenje mita – mita koji u konačnici ne optužuje agresora, nego one koji su stali u obranu Hrvatske.
Crodex.net
