Materijalna i nematerijalna baština kao način doživljavanja nečije kulture i običaja žarišne su točke na putu priznavanja povijesnih i društvenih okolnosti koje su stvorile svoj kulturni identitet. Desetljećima potpuno nepravedno zanemarivana, tradicionalna izrada suhozida, odnosno cjelokupna vernakularna arhitektura, koja je građena bez upotrebe vezivnog sredstva, dakle u suho, sastavni je element svakog kultiviranog krajolika diljem obala Mediterana.
Ipak, ta materijalna baština dugo je smatrana manje vrijednom i stoga nikad nije popraćena javnim i znanstvenim diskursom, pa ni pravilno valorizirana. Potpuno nepravedno, jer na cijelom tom prostoru, bez obzira na mora, granice i kulture, vrijedne ruke koje su otimale krškom kraju kamen po kamen stvarale su predivne strukture i tako formirale naselja te cijele kamene krajolike iz kojih su izniknule mnoge europske kulture.
Umijeće suhozidne gradnje također se našlo na popisu UNESCO-ve zaštićene nematerijalne kulturne baštine Lijepe naše. “U Hrvatskoj se umijeće suhozidne gradnje prakticira uz Jadran i prostore krša koji mu gravitiraju. Unatoč tomu što je umijeće suhozidne gradnje danas izgubilo dobar dio ekonomske važnosti, suhozid nije prestao biti cijenjen kao simbol osobne vještine pojedinca, akumuliranoga rada generacija graditelja i kulturnoga kontinuiteta zajednice u cjelini.”
Jednostavnost, ali i potpuna funkcionalnost objekata tradicionalne graditeljske baštine, kao i ekološka komponentna, danas su jednako važni zahtjevi stavljeni pred moderno društvo i njegove arhitekte, a održivo korištenje resursima kao što se to činilo davno prije nas, dakako, prilagođeno današnjim uvjetima, jedini je način opstanka današnjih i budućih generacija.
Beskrajni zidovi koji su se nekada dizali kako bi se sa zemlje uklonio kamen te se u isto vrijeme parceliziralo zemljište
danas imaju ambijentalnu arhitektonsku vrijednost koja obogaćuje prostor te time dobiva kulturni, turistički pa i ekološki potencijal.
