Željko Travica, osumnjičen za ratne zločine na području Vinkovaca, uhvaćen je prošlog studenog u Francuskoj i izručen Hrvatskoj. Na teret mu se stavlja da je početkom listopada 1991. godine, zajedno s drugim počiniteljima, u mjestima Cerić i Mirkovci počinio kaznena djela ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika.
Kao da čitate neki izmišljeni triler o Balkanu, gdje realnost graniči s nadrealnim, Željko Travica, bivši pripadnik srpskih paravojnih formacija, sjedi u sudnici osječkog Županijskog suda i izjavljuje da se „nimalo ne osjeća krivim“.
Njegova optužnica – sumorna mješavina najbrutalnijih ratnih zločina – djeluje kao fragment najstrašnijeg SF i horor romana.
Zarobljeni branitelji, gurnuti u pakao fizičkog i psihičkog zlostavljanja, ubijeni su s grotesknom razinom sadizma koja bi izazvala nelagodu čak i kod najotpornijih čitatelja.
Prema svjedočanstvima, zarobljene hrvatske vojnike tjerali su da hodaju kroz minska polja, dok su ih teritorijalci iz Mirkovaca tukli drvenim palicama.
Jedan od najjezivijih trenutaka priče uključuje ljudski mozak poslužen u vojničkoj kacigi.
“Jeste li gladni?” – navodno je upitao jedan od egzekutora, smijući se. Taj trenutak, u kojem ljudski život doslovno postaje rekvizit za sadističku zabavu, mogao bi poslužiti kao simbol ljudskog zla. No, Travica se, kao kakav hladnokrvni antagonist, brani tvrdnjom da nije kriv.
Svjedoci, poput Željka Uglješića i Ivana Kopčića, pričaju priče koje zvuče poput izmučenih memoara preživjelih iz nekog distopijskog rata. Zarobljeni, poniženi, prepušteni hiru lokalnih paravojnika, svjedoci se prisjećaju egzekucija i zlostavljanja koja prkose svakom shvaćanju humanosti.
Je li Travica osobno udarao kundakom?
Tjerao zarobljenike da jedu ljudski mozak?
Preživjeli ne mogu sa sigurnošću reći.
No, to nimalo ne umanjuje monstruoznost situacije u kojoj su se našli.
Slučaj Travica nije samo priča o jednom čovjeku i njegovim zločinima; on je simptom dubljeg problema – zločini počinjeni tijekom Domovinskog rata još uvijek progone i pravosuđe i društvo.
Svaka suđenje za ratne zločine otvara stare rane i postavlja pitanje: koliko je pravda uistinu dostižna?
Rekonstrukcija događaja, suočavanje svjedoka, pravne zavrzlame – sve to djeluje kao proceduralna predstava dok glavni akteri pokušavaju raspetljati mrežu događaja staru više od tri desetljeća.
Istovremeno, obitelji žrtava očekuju pravdu, dok se Travica, s njegovom hladnokrvnom izjavom o nevinosti, pozicionira kao simbol cinične nesankcioniranosti ratnih zločinaca.
Je li i pravda SF?
Kako god završilo ovo suđenje, slučaj Travica podsjeća nas na jedno: pravda je spora, a ponekad djeluje i nedostižno. Dok se odvijaju sudske bitke, priče poput ove ostaju zapamćene kao podsjetnik na najcrnje stranice ljudske povijesti. A možda su, kako je netko jednom rekao, “pravda i istina na Balkanu uvijek bile SF žanr.”
Izvor:poskok.info
