Na današnji dan 1991. godine, na području općine Posedarje na putu prema Zadru kod mjesta Zeleni hrast nestao je junak domovinskog rata Klobučanin Gento Međugorac i njegov suborac Franjo Jug.
Tim povodom danas će biti otkriveno spomen obilježje kod Zelenog hrasta.
Gento je sin Nebomira i Kate rođ. Madunović, rođen u Osoju – Klobuk 27. ožujka 1951. Oženjen, otac sina i kćeri. Vodi se kao nestao od 28. rujna 1991. godine. Vodio je hrvatske redarstvenike od Pakraca, Daruvara, blokade vojarne bivše “Maršalke” u Zagrebu, a u travnju 1991. za krvavavog Uskrsa na Plitvicama momci pod njegovim zapovjedništvom prvi su zaposjeli prijevoj Ljubovo kod Gospića i tako zaustavili jugo-vojsku koju je predvodio general Rašeta da okupira Gospić i okolicu.
On je u Split doveo oko stotinjak momaka većinom iz Hercegovine i osnovao 4. gardijsku brigadu.
Zamjenik zapovjednika te kasniji zapovjednik 1. bojne 4. gardijske brigade HV-a, general Ivan Zelić naglasio je kako se danas svi trebamo prisjetiti svih onih koji su dali živote za slobodu domovine, pripadnika ove bojne, koji su poginuli braneći našu domovinu od Velebita pa do Dubrovnika.
Naglasio je kako se posebno svi trebaju prisjetiti i prvog zapovjednika, pokojnog Gente Međugorca, za čiji grob se ni danas ne zna. „Upravo je on bio čovjek koji je doveo prve pripadnike, 136 pripadnika jedinice za specijalne namjene iz Kumrovca i to je bila jezgra stvaranja ove postrojbe,“ rekao je Zelić.
Pozdravljajući sve one koji su se okupili kako bi se podsjetili kako je to izgledalo početkom lipnja 1991. godine u Resniku, ondašnji dozapovjednik brigadir Ivan Zelić prisjetio se brojnih ozbiljnih i neozbiljnih situacija u kojima su se momci nalazili, a posebno onih vezanih uz Klobučanina Gentu Međugorca, zapovjednika bojne nestalog na zadarskom ratištu krajem rujna 1991. godine.
– Uvijek se sjetim kako je Gento poslao u Divulje pismo u kojem je napisao da mi na Resniku nemamo mjesta pa da nam oni isprazne dio vojarne ili situacije kada smo nas trojica otišla naložiti nekolicini niških specijalaca da u roku pet minuta napuste zračnu luku, a oni neposlušni, to su učinili za svega pet sekundi – s osmijehom se prisjetio Zelić, koji je u svom obraćanju naglasio važnost ovakvih okupljanja u cilju promicanja istine o ratnim zbivanjima.
– Kada je pala varaždinska vojarna, sa zapovjednikom Gentom Međugorcem vozili su konvoj oružja na dubrovačko ratište. Kako sam saznala kasnije, došli su preko Paga i netko im je pokazao da za Zadar idu jednim smjerom. Međutim, poslali su ih na krivi put i upali su u unakrsnu vatru kod Zelenog Hrasta. Istraga je pokazala kako su odmah poginuli od granate, te izgorjeli zajedno s autom. Taj auto, bijeli Golf gospićkih registracija, nikada nisu pronašli, kao ni posmrtne ostatke mog supruga i njegova zapovjednika. Ne znam gdje su ih zakopali – ispričala je Jasna Jug, supruga njegova kolege s kojim je skupa nestao. Franje Juga za serijal Nestali.
Tekst Damira Dukića iz Slobodne Dalmacije povodom obljetnice osnutka 4. gardijske brigade:
Mladiće iz te 1. bojne 4. gardijske brigade doveo je natrag u Dalmaciju, nakon obuke po kampovima oko Zagreba, policijski instruktor Gento Međugorac. Čovjek čudna imena i neobična izgleda. S osmijehom na licu, objašnjavao je kako će njegovi momci uvesti red gdje god je to potrebno. Unosio je sigurnost, svakom gestom je govorio: Ne brinite, lako ćemo mi sve srediti!
Nismo znali kako za “sređivanje” baš i nemaju “sredstava”. Nema veze, važno da su Gento i 4. brigada donijeli ohrabrenje. Da su uvjerili Dalmaciju kako nije ostavljena i kako će se Hrvati znati obraniti. Ni vrata paklena neće nas nadvladati.
A pakao je i uslijedio. Nekome lakši, nekome teži. Gardistima iz 4. brigade sigurno najteži. Kako im je bilo? Tim mladićima naviklim na perje jorgana i maminu toplu juhicu? Pa otprilike kao da se peglicom sudariš s fapom. Peglicu si slupao, ali i stari fap se raspao.
Patilo se, mučilo, ubijali su ih, ali ni Četvrta nije ostajala dužna. Koliko li je hrabrosti, koliko požrtvovanja, kakvih sve strahova vidjela Četvrta. I tako iduće četiri i pol godine. Rat je zlo, tragedija, ali se pokažu i najbolje ljudske osobine: iskrenost, hrabro srce, žrtvovanje za druge… Po tome će se pamtiti i Četvrta.
A u krvavom kaosu Gento je izmaknuo iz vida. Godinama se za njega nije čulo. Ništa čudno jer ga je rat vrlo brzo odveo iz brigade. Kazali su da je bio u Slavoniji, vodio napad na četnike u Mirkovcima. Poslije je navodno predvodio specijalne akcije iza leđa neprijatelju, stizao u pomoć gdje je bilo najteže. I onda se zaboravilo na njega.
Godinama poslije rata Tuđman ga je, kao običnog vojnika, odlikovao Redom kneza Domagoja. Doznalo se i zašto se za njega nije čulo. U jeku najžešćih borbi, 27. rujna 1991. godine, Gento je s jednim suborcem nestao kod Zelenog hrasta blizu Zadra i nikada se ništa više o njima nije doznalo. Nikada nisu bili ni na popisu zatočenika u bilo kojem srpskom zatvoru.
Bili su u sastavu konvoja naoružanja koje je te noći, u najstrožoj tajnosti, prebacivano iz unutrašnjosti za Dubrovnik. Usred noći konvoj je naletio na neprijateljsku barikadu. Došlo je do pucnjave. Međugorac je bio prethodnica konvoju u osobnom vozilu i od tada mu se gubi trag. Kasnije se pričalo da je uhićen i da su ga četnici u Islamu Grčkom i Kašiću mučili i na kraju ubili, ali nikada nije bilo pouzdanih svjedočenja. Sve službene potrage za njim nisu dale rezultata niti su dale bilo kakvu informaciju o njegovoj sudbini. Ostao je samo zapis na popisu nestalih osoba koje i danas traži MUP RH: prezime Međugorac, ime Gento, spol muški, godina rođenja 1951., visina 177, kosa kestenjesta…
Izvor:ljubuskiportal.com
