Povodom 30. obljetnice Splitskog sporazuma, bivši zastupnik u Hrvatskom saboru Petar Škorić osvrnuo se na povijesni značaj tog dokumenta i njegovu ulogu u završnici rata u BiH. Istaknuo je kako je sporazum omogućio zajedničku obranu od velikosrpske agresije te otvorio put ključnim oslobodilačkim operacijama, uključujući Oluju i Maestral.
Podsjetio je i na okolnosti koje su uslijedile nakon vojnih pobjeda, kada je, kako navodi, „u Daytonu, umjesto potpune pobjede, bošnjačko i međunarodno vodstvo izvršilo pritisak na Hrvatsku da preda osvojeni Mrkonjić Grad i Šipovo, kako bi Srbi bošnjačkoj strani vratili dio Sarajeva, što je bila cijena mira u BiH“.
Škorić naglašava kako je riječ o činu solidarnosti, strateške odgovornosti i političke vizije Hrvatske, koja je tada bila ključan čimbenik mira na prostoru bivše Jugoslavije. U osvrtu upozorava na pokušaje umanjivanja hrvatske uloge, zaboravljanje činjenice da bez Hrvatske ne bi bilo deblokade Sarajeva ni oslobađanja Bihaća, kao i na prešućenu odredbu o konfederaciji Hrvatske i BiH sadržanu u istom sporazumu.
Njegov osvrt prenosimo u cijelosti:
22. srpnja 1995. – 22. srpnja 2025. | 30 godina Splitskog sporazuma
Povijesni trenutak hrvatsko-bošnjačkog savezništva u borbi protiv velikosrpske agresije.
Na današnji dan prije točno 30 godina, dr. Franjo Tuđman – prvi hrvatski predsjednik i predsjednik BiH Alija Izetbegović potpisali su u Splitu, u Vili Dalmacija, ključni dokument koji je označio preokret u ratu i početak kraja velikosrpske agresije.
Službeni naziv bio je:
„Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.“
Bio je to trenutak istine.
BiH je bila na koljenima, Bihać pred padom, a svijet nijem i spor. Tada su oni koji nas danas olako nazivaju “agresorima” slali pisane molbe i vapaje za vojnu pomoć Hrvatskoj vojsci.
Hrvatska, iako još u procesu oslobađanja vlastitih okupiranih područja, ponovno je nesebično stala u obranu Hrvata u BiH, ali i bošnjačkog naroda koji je napokon shvatio razmjere prijetnje.
Da je bošnjački politički vrh to shvatio još 1991. ili barem 1992., rat bi možda imao manje žrtava i trajao kraće.
Podsjećam, da je potpuno legitimno i po međunarodnom pravu dopušteno uništiti prijetnju u pograničnom području – za to nije potreban nikakav sporazum. No Hrvatska je, usprkos svemu, odabrala savezništvo, jasnoću i odgovornost.
Narančasto pod kontrlom HVO-a u Daytonu je dato Srbima i RS-u za Federalni dio područje oko Sarajeva (svijetlo zeleno) koje je tada kontrolirala VRS-a.
Splitski sporazum omogućio je formalni ulazak Hrvatske vojske u BiH i označio početak odlučujućih oslobodilačkih operacija:
- Oluja – oslobađanje najvećeg dijela okupirane Hrvatske, deblokada Bihaća, spašavanje od sudbine Srebrenice
- Maestral i Južni potez – osvajanje HE Bočac, stavljanje Banjaluke pod topnički nadzor, potiskivanje snaga bosanskih Srba do točke sloma
General Vojske RS, Novica Simić zvani “Lisica”, tada je izjavio:
“Banjaluka i cijela Krajina bila je na točkovima, spremna za bijeg.”
Tako su Hrvatska vojska i Hrvatske snage praktično stale pred ulazom u Banjaluku, spremne na konačno oslobađanje. A što se dogodilo?
U Daytonu su, umjesto potpune pobjede, bošnjačko i međunarodno vodstvo izvršili pritisak na Hrvatsku da preda osvojeni Mrkonjić Grad i Šipovo, kako bi Srbi bošnjačkoj strani vratili dio Sarajeva – i to je cijena mira u BiH.
Bio je to čin solidarnosti, strateške odgovornosti i političke vizije.
Hrvatska je tada već bila respektabilan međunarodni čimbenik, ključan za mir na prostoru bivše Jugoslavije.
Ali današnji pogled unatrag suočava nas s gorkom i nepravednom istinom:
- Velikobošnjačke unitarističke snage godinama pokušavaju izbrisati hrvatski doprinos, izvrnuti povijest i čak izjednačiti Hrvatsku sa srpskim agresorom
- Zaboravlja se da bez Hrvatske ne bi bilo oslobađanja Bihaća, ne bi bilo deblokade Sarajeva, a možda ni same BiH
- Zataškava se i prešućuje činjenica da je Izetbegović istim tim sporazumom pristao na konfederaciju Hrvatske i BiH, predviđenu još Washingtonskim sporazumom 1994.
U svemu tome, posebno je tužna epizoda samoponištavanja hrvatske politike nakon Tuđmana, za mandata predsjednika Mesića i Josipovića, kada su hrvatske političke elite obezvrjeđivale vlastiti doprinos, napuštale hrvatski narod u BiH i prešutno pristajale na lažne optužbe protiv generala, branitelja i Domovinskog rata.
Splitski sporazum ostat će vječni dokaz:
- Da je Hrvatska branila, a ne napadala
- Da su Hrvati spašavali, a ne rušili
- Da su molbe za pomoć dolazile iz Sarajeva, a ne iz Zagreba
- Da je bez pomoći Hrvatske BiH bila osuđena na raspad
- I da su hrvatske pobjede omogućile Dayton i mir
Hvala svim hrvatskim vojnicima, zapovjednicima, političarima i hrvatskom narodu koji su stali kad je trebalo, tamo gdje je trebalo – i za svoj narod, i za tuđu slobodu.
Izvor:poskok.info
