Mora se smanjiti obranu na minimum, a sve snage dati u protunapad. Dokle javni Hrvati to ne učine, protivnici i neprijatelji držat će ih blokirane u samoobrani. Tek tada mogu računati i na bolji rezultat u ovom asimetričnom dvoboju, koji traje predugo. U kojem se najbolje hrvatske energije trate na samoobranu od potvora, metodom dokazivanje već dokazanoga. Davno je kucnuo čas da okrenemo leđa vlastitom političkom minimalizmu i krenemo u odlučan protunapad s maksimalističkim ciljevima. Počevši od obračuna s onim „našim“ vodstvom koje upravo to ne želi niti dopušta. Koje u toru drži pristaše i birače kao meketavo ovčje stado koje sebi i vukovima dokazuje svoju nevinost. I koje svojim čuvarima u pastirskom ruhu vjeruje da ga štite upravo time što ne udaraju na vukove iskešenih zubi, nego naprotiv.
Ugodno je čitati vijesti o tomu kako je u Vatikanskom arhivu utvrđeno da je tobožnje Stepinčevo pismo iz g. 1943. koje ga svojim sadržajem kompromitira – krivotvorina, falsifikat, sastavljen od autentičnih i izmišljenih dijelova. Tim su pismom dugo mahali protivnici Stepinčeve kanonizacije iz redova Srpske pravoslavne crkve, razni ’istoričari’ i mnogi njima bliski i s njima srodni ovdje i drugdje po svijetu.
Ugodno je čitati kada se demistificiraju izmišljene ili prenapuhane hrvatske krivnje unatrag trideset, pedeset ili stotinu godina: od onih o tobože prirođenom hrvatskom antisemitizmu, preko onih o NDH i ustašama kao najvećem zlu u hrvatskim zemljama i u Europi pa do onih o „Udruženom zločinačkom pothvatu“ u BiH ili o etničkom čišćenju Srba u Bljesku, Oluji i ostalim vojnim akcijama.
Za mnoge je kolumniste, publiciste, profesore-doktore i svekolike trudbenike i prišipetlje ekstatičan vrhunac kada uspiju dokazati da današnji Hrvati nisu ni nacisti ni fašisti, da nemaju ništa ni s NDH ni s ustaštvom, nego da su normalni ljudi i moderni domoljubi koji ’ni mrava ne bi zgazili’.
Hrvatska i katolička krotkost godi domoljubnim i vjerničkim ušima
Pohvalno hrvatskim katoličkim vjernicima i domoljubima zvuči i kada se i posred molitvenih okupljanja „kruničara“ događa da oni svjedoče krotkost. Hvale ih kako na mržnju ne uzvraćaju mržnjom, na nasilje nasiljem, na agresivnost agresivnošću, na isključivost isključivošću, na nepravdu borbom za pravdu. Eto vidite, nismo mi demonstrativni hrvatski katolici tako zlopaki kakvima nas ljevičarske falange prikazuju! Ni na Peovićku ni na Radoša nismo pljunuli. Oni na nas mogu pljuvati do mile volje. Mi smo naime katolici, dapače: pravi kršćani. Naučeni biti ponižavani i prihvaćati svako ponižavanje i svaku nepravdu i diskriminaciju.
Domoljubnim ušima godi i to kada vodeće domoljubne i intelektualne perjanice dokazuju nama samima kako Hrvati već više od tisućljeća imaju svoje ime, svoj identitet, svoju državnost i svoj – jezik.
Povodom inicijative Matice hrvatske da se u Saboru donese „Zakon o hrvatskom jeziku“ mnoge su se rodoljubne intelektualne perjanice ponovno upregnule iz petnih žila kako bi i sebi i nama i osporavateljima koji to ionako dobro znaju dokazale da postoji hrvatski jezik, da on nije dio „zajedničkog jezika“, da je različitit od srbskoga, da štokavski nije srbsko narječje, da stara dubrovačka književnost i njezin jezik nisu srbski ni srbskohrvatski, nego isključivo hrvatski.
Ah, kako bismo zbog toga imali biti sretni i ponosni!
Ah, kako bismo imali biti sretni i ponosni što ćemo dobiti zakon koji će najviše deklarativno, a tek ponešto više od toga razraditi ustavnu odredbu o hrvatskom jeziku kao jeziku koji je u hrvatskoj državi u službenoj uporabi!
Formula za prepoznavanje hrvatskoga političkog minimalizma
Kada koga stalno stavljaju na optuženičku klupu, recimo nogometno-navijačku, taj nije u poziciji postati tužitelj drugih, prijeći u protunapad. Za koji postoji milijun razloga i argumenata. Dok to traje, mnogi samo kukaju zbog takve nepravde i tješe jedni druge govoreći i pišući kako se događa nepravda i u tom nalaze nekakvo gorko zadovoljstvo i utjehu. A gotovo pravo blaženstvo dožive ako se u pojedinom slučaju dodatno dokaže da je hrvatska (recimo Stepinčeva, ili Tuđmanova, ili Gotovinina i Markačeva) krivnja izmišljena, imputirana, insinuirana, iskonstruirana.
To što je upravo rečeno ujedno je i formula za prepoznavanje hrvatskoga političkog minimalizma.
Mora se smanjiti obranu na minimum, a sve snage dati u protunapad. Dokle javni Hrvati to ne učine, protivnici i neprijatelji držat će ih blokirane u samoobrani. Tek tada mogu računati i na bolji rezultat u ovom asimetričnom dvoboju, koji traje predugo. U kojem se najbolje hrvatske energije trate na samoobranu od potvora, metodom dokazivanje već dokazanoga. Davno je kucnuo čas da okrenemo leđa vlastitom političkom minimalizmu i krenemo u odlučan protunapad s maksimalističkim ciljevima. Počevši od obračuna s onim „našim“ vodstvom koje upravo to ne želi niti dopušta. Koje u toru drži pristaše i birače kao meketavo ovčje stado koje sebi i vukovima dokazuje svoju nevinost. I koje svojim čuvarima u pastirskom ruhu vjeruje da ga štite upravo time što ne udaraju na vukove iskešenih zubi, nego naprotiv.
Cijeli tekst možete pročitati na hrvatskonebo.org
Izvor:Šiljo/Hrvatsko nebo
