Nino Raspudić je povodom 40 godina od ukazanja u Medjugorju komentirao gospodarsku i vjersku stranu, ali i apostrofirao probleme koji muče taj hercegovački kraj.,
Obilježavanje 40 godina od Gospina ukazanja u Međugorju obilježila je borba Udruge turizma i hotelijera iz Međugorja da se omogući lakši ulazak u zemlju strancima s priznavanjem antigenskog testa, potvrde o cijepljenju ili preboljelom covidu. Održao se i prosvjed, budući su bili zabrinuti kako bi to moglo u potpunosti uništiti turističku sezonu. Na kraju, doduše, s malo zakašnjenja, mjere su prilagođene tome da se ipak spasi turistička sezona. No, ne samo to. Vjernicima i hodočasnicima ovo je vrlo važna obljetnica.
Istraživanje o ukazanju u Međugorju
U Međugorju se ove godine obilježava 40 godina od fenomena koji se vezuje uz tvrdnje da se Gospa ukazala šesteroma vidjelicama. Svake godine do pandemije korona virusa u Međugorje se godišnje slijevalo oko 1,5 milijuna hodočasnika. Sveta Stolica je osnovala posebno povjerenstvo koje je istraživalo navodna Gospina ukazanja. To je povjerenstvo završilo rad i izvještaj dostavilo Kongregaciji za nauk vjere.
Sveti otac Franjo je u Međugorju 2018. godine imenovao posebnog vizitatora, poljskog nadbiskupa Hanryka Hosera zaduženog za ovo svjetski poznato mjesto molitve, a od 2019. je Sveta stolica odobrila organiziranje hodočašća. Sada se čeka na pravorijek Svetoga oca oko vjerodostojnosti ukazanja Blažene Djevice Marije koje zbog poruka u Međugorju nazivaju Kraljicom mira.
‘Plodovi Međugorja govore u prilog Međugorju’
Saborskom zastupniku Nini Raspudiću, koji je rodom iz Mostara, poznate su razne okolnosti vezane za Međugorje.
“Gospodarska strana Međugorja je tu uzgredna, to je jedna nebitna nuspojava. Prvih devet godina govoriti o ukazanju značilo je doslovno zatvor za fra Jozu Zovku, šikaniranje i maltretiranje za djecu. Možete zamisliti 1981. godine u socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini koliko je bilo popularno govoriti o tim stvarima”, objašnjava Raspudić.
Ističe kako tada, kada je bilo najteže, no kada je priča duhovno bila najsnažnija, nisu, kako kaže, ni na vidiku bili nikakvi turisti, niti veliki novci.
“Uopće navoditi taj materijalni faktor kao relevantan za Međugorje mi je potpuno deplasirano. Jer nitko ne tjera silom te milijune hodočasnika da dolaze, a kada već dolaze, ljudi se moraju negdje smjestiti, moraju nešto i pojesti i tako dalje. Kada se osvrnemo unatrag i na činjenicu da je 40 godina prošlo od svjedočenja djece prvim ukazanjima, danas su to ljudi u zrelim godinama. Činjenica da to traje toliko dugo i danas tjera čovjeka da se zamisli. Dakle, kao što kažu da se stvari prepoznaju po njihovim plodovima, tako plodovi Međugorja govore u prilog Međugorju”, jasan je Raspudić.
‘Nefunkcionalna država’
No, tu su i problemi koji prate razvoj toga hercegovačkog kraja, ali i činjenica da Crkva još uvijek nije priznala Međugorje. Ipak, postoje neke naznake kako bi se i to moglo uskoro dogoditi. Iako je Sveta stolica odobrila organiziranje hodočašća, čeka se na Papin pravorijek o tome.
“Problem Međugorja je što je država takva kakva jest. Naravno, Crkva prati, sad su poslali nadbiskupa Hosera da tu stvar upravi, u Međugorju se dogodilo u jednom kontekstu starog sukoba između dijecezanskog svećenstva, odnosno biskupa i franjevaca. To je nešto što traje još od Austro-Ugarske, takozvani hercegovački slučaj. E sad, takvo nešto veliko što se događa u takvom već, po sebi, napetom kontekstu neriješenog problema mu je, naravno, davalo neke nove komplikacije u cijeloj toj priči”, ističe Raspudić.
Dodaje kako smatra i kako je imenovanjem biskupa Hosera kao osobe koja će sada koordinirati stvari oko svetišta s te pastoralne i duhovne strane, stvar riješena.
“Sa strane države, kao i u cijeloj BiH, sve je nefunkcionalno. Da ima ozbiljne države i vlasti ona bi prepoznala taj problem i s turističke strane i pobrinula se za bolju infrastrukturu, ako ništa drugo. Radi se prije svega o cestama, komunalnim problemima. Ti ljudi su bili prepušteni sami sebi cijelo vrijeme, to je jedan poljoprivredni kraj, jedno selo u kojem su se ljudi bavili vinogradarstvom i duhanom. Nikakvog iskustva nisu imali s turizmom, pa je čudo kako su uopće došli do toga, od nule do toga da mogu stvoriti kapacitete koji mogu primiti toliki broj ljudi. To su sve stvari koje se tiču općenito nefunkcionalne države Bosne i Hercegovine”, zaključuje Raspudić.
