Zadnjih godina smo svjedoci pojačane polarizacije između tzv. vaksera i antivaksera. Po nekoj uvriježenoj, kolokvijalnoj definiciji, vakseri su oni koji svoju djecu i sebe podvrgavaju svim (ne)obaveznim cijepljenjima, bazirajući odluke o svom zdravlju i zdravlju njihove djece na povjerenju u medicinsku i farmaceutsku struku. S druge strane su antivakseri, ljudi koji su skeptični prema navedenoj struci te propituju kvalitetu proizvoda koji im ona nudi i/ili potrebu da taj proizvod koriste.
Izvor:Ivan Pokupec
Prije nego krenem u duboku analizu problematike koja će se zbog svoje kompleksnosti vjerojatno protegnuti na više tekstova, da opišem svoju osobnu situaciju:
smatram se agnostivakserom, čovjekom koji nije izrijekom ni za ni protiv, već odluke o tome donosim ovisno o kontekstu: vrsti proizvoda, zdravstvenom stanju osobe kojoj je namijenjen, analizi rizika jedne ili druge odluke. U tome veliku ulogu ima činjenica da mi je supruga magistra farmacije, dakle dolazi iz industrije koja zna kako se cjepiva proizvode, koji je njihov kemijski sastav i kroz koji sustav provjere učinkovitosti i sigurnosti prolaze. Za razliku od medicinske struke, koja od farmaceuta u ruke dobije proizvod i skriptu o tome kako bi on trebao djelovati.
Naše starije dijete je prošlo urednu trudnoću i potpuno je necijepljeno. Mlađe dijete je rođeno sa zdravstvenim problemima te je djelomično cijepljeno. Tako da ni u praksi ne mogu biti ni zagriženi vakser, ni čisti antivakser.
Opis problema
Da bismo kvalitetno krenuli na put traženja bilo kojeg rješenja, za početak moramo znati što rješavamo. Ovdje je po meni problem (kao i kod svakog pitanja koje izaziva društveno neslaganje) nedostatak znanja i razumijevanja problematike kod aktera na obje strane. Rezultat toga je tribalizacija, okupljanje u vrlo strastvene plemenske skupine koje povišenih emocija vrlo neozbiljno, gotovo birtijaški raspravljaju o ozbiljnoj temi.
Dok jedni često nastupaju dogmatski u slijepoj poslušnosti sustavu, drugi jednako dogmatski nastoje naći razlog da mu ne vjeruju. Ili bar izmisliti jedan. U tom procesu se oba tabora odmiču od razuma, logike i objektivnosti, a raspravom vladaju ad hominem argumenti te obrana izgrađenog identiteta i ega nauštrb činjenica.
Pa evo nekoliko njih:
- svako cjepivo je proizvod i tako ga treba promatrati, ne kao lijek bez kojeg se ne može (pre)živjeti;
- kalendar cijepljenja, kvaliteta cjepiva i medicinska dostignuća se mijenjaju – nekada nabolje, nekada ne;
- imunizacija nije isključivo farmaceutsko i medicinsko, već i etičko, pravno i moralno pitanje ;
- konačan odgovor na pitanje treba li se cijepiti ovisi o nizu faktora i ne postoji univerzalan odgovor koji vrijedi za sve, u svim okolnostima;
- gdje postoji prisila, mora postojati i odgovornost onih koji tu prisilu vrše.
Proizvod (pre)često upitne industrije
“Ruka koja daje je uvijek iznad ruke koja prima”. To je poslovica koja opisuje današnji svijet, pogonjen interesima i lovom na profit. To je svijet materijalnog obilja kakvo ne pamtimo, ali i svijet u kojem su ekonomski sustavi toliko napredovali da je većina nas u dugovima, pravosuđe je toliko napredno da nikada nije bilo manje pravde, informacije su toliko dostupne da nikada nije bilo više laži i obmane, proizvodnja hrane je u takvom progresu da više ljudi umire od debljine negoli od gladi, a medicina je toliko otišla naprijed da nikada nismo imali toliko bolesnih.
Odbiti te jednostavne činjenice znači izabrati svjesno neznanje, zaštititi svoje krhko emocionalno stanje da se ne bismo morali suočiti s realnošću. A da bismo se s njom suočili, moramo imati zdravu razinu nepovjerenja prema sustavima koji su to stanje prouzročili. Zašto bi XY industrija (umetnite koju god želite) radila protiv ljudi, života, prirode, svijeta? Odgovor je zapravo vrlo jednostavno objašnjiv, bez potrebe za ulaženjem u ikakve tzv. teorije zavjere: interes. Najčešće financijski.
Korporacije nemaju moralnu dužnost prema svojim korisnicima, već financijsku dužnost prema svojim dioničarima. I svaka će uvijek gledati da manje plati sirovine, proizvodnju, radnu snagu, sigurnosne procese… da bi ostvarila veći profit. Dokazano tisućama puta, u svim industrijama. Tko to ne vidi jednostavno – ne želi vidjeti. Farmaceutska industrija ne da nije izuzetak, već je predvodnik upravo u takvom načinu poslovanja: od koruptivnog načina suradnje sa znanstvenim institucijama, nacionalnim vladama i medicinskom industrijom koji zovu “lobiranje”, preko testiranja svojih proizvoda u zemljama Trećeg svijeta gdje su sigurnosni standardi najlabaviji, do svjesnog ignoriranja sigurnosnih propusta nakon što se krenu prijavljivati posljedice.
Od Reaganove odluke da farmaceutske korporacije ne snose nikakvu pravu odgovornost za svoje proizvode, preko načina poslovanja obitelji Sackler (OxyContin), činjenice da je Pfizer osuđivan za neetično poslovanje diljem svijeta (pa čak i u Hrvatskoj) i isplatio najvišu odštetu u povijesti, one da se čelni ljudi farmaceutske industrije i sigurnosnih državnih agencija redovito samo rotiraju, do još uvijek aktualnog cirkusa s cjepivima protiv C-19… jednostavnim googlanjem moguće je pronaći stotine slučajeva nemoralne zaštite korporativnih interesa nauštrb javnosti.
Ako želite znati kako farmaceutska industrija korumpira akademsku zajednicu, poslušajte dr. Bena Golacrea ili dr. Nathaliu Holt.
Ako želite znati kako farmaceutska industrija korumpira vlade, poslušajte dr. Michaela Yeadona ili dr. Petera Gotzchea.
Ako želite znati kako farmaceutska industrija korumpira medicinsku i osiguravajuću industriju, poslušajte Brighama Buhlera, Garyja Brecku, Dinesha Thakura, Brucea Boisea, Carol Panaru…
Ako vas zanima kako su to činili u Hrvatskoj, pročitajte članak kasnije velike proponentice cjepiva protiv C-19, Goranke Jureško:
Dogmatika
S pojavom koronavirusa, pitanja koja su trebala biti znanstvena postala su religijska. Pa smo tako dobili neupitne znanstvene dogme (oksimoron, znam), neupitne znanstvene “kardinale” i “biskupe”, vjerske obrede, javna iskazivanja vjeroispovijesti… I ponovno – tribalizaciju. S jedne strane su bili vjernici: “znanstveni, napredni, inteligentni, moralni”… a s druge nevjernici: “bioteroristi, antiznanstvenici, nazadni, bakoubojice”…
Neke od nas takva retorika nije iznenadila, kao ni kreativni pogrdni epiteti. Susretali smo se s njima godinama ranije, kada smo se usudili postupati kao odgovorni roditelji i zahtijevati informacije od cjepitelja prije negoli se bilo koja kemikalija uvede u krvotok naše djece. Najčešće smo se tada susretali s nedovoljnim znanjem i pretjeranim egom istih. Ulazili bi u ordinacije arogantno, a kada bismo ih izrešetali pitanjima, izlazili manji od makova zrna. Često su bijesno izvikivali uvrede i optužbe, ali apsolutno nikada nisu bili voljni preuzeti odgovornost ni za svoje tvrdnje – a kamoli za svoja djela. Prijavljivali su nas kojekakvim službama, gdje bismo se ponovo susretali s istim: neznanjem, nedostatkom argumentacije, arogancijom i pisanim šprancama.
Poanta je svima bila zajednička: tko ste vi da nas dovodite u pitanje?! Ako nastavite, snositi ćete posljedice!
A i naša je bila zajednička: mi smo odgovorni roditelji. I ako ste toliko sigurni u proizvod koji promovirate i sebe kao stručnjaka, potpišite da kao cjepitelj preuzimate odgovornost za eventualne posljedice.
Neki su tvrdili da posljedice – ne postoje (!!!). Drugi da su zanemarive, 1:100.000 ili 1:1.000.000 … Ali nitko nikada nije pristao potpisati da preuzima odgovornost.
Ja pogriješim – ja kriv. Ti pogriješiš – ja kriv.
Sada dolazimo do temeljnog problema u cijeloj priči oko (ne)cijepljenja, koja uopće nije medicinski, već – etički. Naime, ako mi mobitel eksplodira u ruci dok razgovaram, mogu tužiti proizvođača. Ako mi otpadne terasa nakon građevinskih radova, mogu tužiti izvođača.
Cjepivo je jedini proizvod na planeti čijeg je i proizvođača i “izvođača radova” (cjepitelja) gotovo nemoguće tužiti jer je gotovo nemoguće dokazati njihovu odgovornost za nastale ozlijede ili smrt. Do te mjere da je moderna medicinska struka rađe izmislila sindrom iznenadne dojenačke smrti negoli priznala samo i mogućnost prljave igre u farmaceutskoj industriji. Iako svako cjepivo ima jasno definiran popis mogućih nuspojava, kada do njih dođe odgovor se može sažeti u jednu tipičnu rečenicu: “Ne znamo od čega je, ali od cjepiva sigurno nije”. S tom odurnom, arogantnom, lakonskom izjavom su se susrele tisuće i tisuće roditelja čija je vjera u struku skupo plaćena. A trenutačne svakodnevne vijesti o iznenadnim preminućima bi mogle biti verzija toga istoga za odrasle.
Po javno dostupnom priznanju nekadašnjeg Ravnatelja farmakovigilancije pri HALMED-u, Darka Krnića, prijavljivanje svih nuspojava cjepiva je “neživotno, tj. nemoguće … jer bi onda [zdravstveni djelatnici] cijelo radno vrijeme samo prijavljivali nuspojave. To je mrtvo slovo na papiru”.
Po javno dostupnom priznanju Bernarda Kaića, voditelja službe HZJZ-a za epidemiologiju, “ne vrši se sustavno postmarketinško prijavljivanje nuspojava”.
Statistički, prijavljuje se svega 0,02% nuspojava. Kada tome dodamo činjenicu da je Hrvatska zemlja u kojoj fond za obeštećenje ozlijeđenih cjepivima ne postoji, jasno je i zašto.
Ako se ne cijepite pa obolite – vi ste odgovorni. A ako se cijepite pa obolite – opet ste vi odgovorni. Isto pravilo vrijedi i po pitanju pedijatrijskog cijepljenja: ili ste krivi što niste cijepili ili izija vuk magare ako jeste pa je nešto pošlo po zlu.
Sama ta činjenica nepostojanja realne odgovornosti proizvođača i cjepitelja čini bilo kakvu prisilu na cijepljenje duboko neetičnom rabotom. A prisila itekako postoji: ucjenama, prijetnjama, ultimatumima. Kao što su nam se tijekom korona-cirkusa cijepljenjem uvjetovala ustavna prava na kretanje i rad, tako se pri pukom odgađanju (a kamoli odbijanju) termina s kalendara cijepljenja na zadnje noge dižu lokalne epidemiološke službe, centri za socijalnu skrb i sudovi. S najglupljom mogućom tvrdnjom: ugrožavate život i zdravlje svog djeteta. Djeteta do kojeg je njima toliko tobože stalo da ne preuzimaju apsolutno nikakvu odgovornost za njegov život i zdravlje pri administraciji tog istog cjepiva.
Nažalost, većina roditelja se uplaši tih prijetnji pa zaključi: “Ah, nama se nije ništa dogodilo. Valjda se neće ni njemu/njoj.” Pri čemu zanemaruju činjenicu da su se stvari stubokom promijenile otkad su oni bili djeca… Danas se očekuje da dijete do 8. razreda osnovne škole primi najmanje 22 doze cjepiva, a prve već u rodilištu. Neka od njih su polivalentna, tzv. “kokteli”. Kalendar cijepljenja, kvaliteta samih cjepiva i način njihove primjene su neusporedivi s vremenom od prije 30 ili više godina. To bi bilo kao da izjavite: “Ah, pala mi je Nokia 3310 na beton i nije joj bilo ništa. Valjda neće biti ni ovom iPhoneu.” Možda neće. Pitanje je: želite li preuzeti takav rizik s novim mobitelom?
A s vašim djetetom?
Rezime
Kao agnostivakser, nikada vam neću reći ni: “Cijepi se”, ni: “Nemoj se cijepiti”.
To je odluka koja mora biti donesena individualno, na temelju više različitih varijabli. Pri tome je ključno da je donesena na temelju:
- temeljitog informiranja,
- procjene rizika
- svjesnosti da ste u oba slučaja za ishod odgovorni isključivo vi.
Ona se ne donosi lako, ni lakovjerno. Kako ni isključivo na preporuku liječnika, tako ni na preporuku nekog čovjeka na internetu. Pretpostavlja osobnu odgovornost, koju poslovično nitko – a pogotovo na Balkanu i u postkomunističkim zemljama – ne voli preuzeti. No ipak se radi o vašem zdravlju, ili još važnije, o zdravlju vašeg djeteta. Možete tražiti informacije i savjete od drugih, ali kada se sve zbroji i oduzme, vi morate donijeti odluku koju smatrate najkvalitetnijom i koju možete braniti pred bilo kojim sudom – onim svjetovnim ili sudom vlastite savjesti.
Preneseno sa: https://ivanpokupec.substack.com/p/agnostivakser-1
