Jedna od stvari koja čini povijesne velikane velikanima jest bezvremenost njihovih ideja.
U navedenom primjeru Albert Camus kritizira ispraznost i manipulativnost političkih govora, odnosno ukazuje na ono što će američki filozof Harry Frankfurt kasnije prozvati “kenjažom” (eng. bullshit) – izgovaranje besadržajnih floskula koje čak nužno nisu laž, već se svojom ispraznošću uopće ne zamaraju “igrom istine i laži”, što ih u neku ruku čini i pretvornijima od laži budući da je preduvjet izgovaranja laži poznavanje istine (koju onda odlučujemo izokrenuti), dok se prilikom “bullshitanja” uopće ne moramo osvrtati na ono što je istinito. Riječi se, dakle, koriste kao sredstvo iskrivljavanja stvarnosti, čime se iskrivljava, odnosno gubi, i vlastita esencija – vlastiti “ja” – koja se uvelike gradi kroz odnos s tom stvarnošću.
Camusu kao (u širem smislu) predstavniku filozofske škole egzistencijalizma takav je narativ posebno smetao budući da je jedan od temelja egzistencijalizma autentičnost pojedinca, odnosno invidualistički i antikonformistički pristup egzistenciji u kojem svatko traži svoj put prema nekakvom obliku smisla i prema vlastoručno kreiranim vrijednostima – prema istinskom “samom sebi”. Potaknuti pesimizmom i nepovjerenjem prema velikim društvenim sistemima, nastalog kao posljedica totalitarnih režima 20. stoljeća i proživljenog svjetskog rata, egzistencijalisti su odbacili nametanje univerzalnih vrijednosti koje su ljudi ranije slijepo prihvaćali (i u ime njih često činili zlodjela) i prebacili fokus na osobni pronalazak opravdanja svoje egzistencije. Ljudi su, kako kaže Sartre, osuđeni biti slobodni. Što će s tom slobodom učiniti, odnosno hoće li ju uopće biti u stanju prepoznati/prihvatiti ili će se podvrgnuti duhovno uništavajućoj “lošoj vjeri” (franc. mauvaise foi – samozavaravanje da prilikom donošenja [loše] odluke nismo imali izbora iako izbor uvijek postoji), odluka je svakog pojedinca.
Kako kontinuirano prokazujemo, tragično je koliko se u posljednjih par godina na zapadu zaboravilo na takve lekcije, te koliko smo se, radi raznih faktora, vratili na kolektivistički način razmišljanja gdje se primarno vrednuje poslušnost te se sustavno radi na modeliranju javnog mnijenja umjesto na inzistiranju na kritičkom razmišljanju i na otvorenoj raspravi. Riječima Karla Poppera, iz otvorenog društva, za čiju uspostavu su bile potrebne tisuće godina, sve više se vraćamo prema onom tribalističkom i zatvorenom.
Usporedimo, primjerice, Camusove riječi, i gore navedene egzistencijalističke ideje individualizma i nonkonformizma, s idejama današnjih globalista. Klaus Schwab, predsjednik World Economic Foruma, kaže kako “problem današnjice nije globalizam, već manjak globalističkog upravljanja”. Kaže i da je pandemija covida odlična prilika za resetirati naše društvo, zaboravljajući pritom temeljne ideje naše civilizacije koja je izgrađena na intelektualnoj skromnosti, na pluralizmu ideja, na inzistiranju da se civilizacijskoj transformaciji pristupa oprezno i skrušeno jer nitko ne garantira da su naše ideje dobre, niti da, čak i ako jesu dobre, one neće donijeti popratne posljedice koje će biti mnogostruko gore od napravljenog dobra.
Današnji globalisti vrše svoje agende uz pomoć manipulativnih i ispraznih verbalnih trikova (kolokvijalno, uz prodavanje “bullshita”), kakve imamo prilike gledati i od našeg probriselskog državnog vodstva. Pokušavaju, drugim riječima, uljepšati ono što se uljepšati ne da – činjenicu da megalomanski žele modelirati društvo prema svojim partikularnim interesima i svojoj nakaradnoj viziji svijeta. Buđenjem pojedinačne svijesti na to što se događa pred našim očima radimo prvi korak suprotstavljanja. Kada se, pak, dovoljno pojedinaca “probudi”, promijenit će se i pristup društvenim fenomenima većine, te će pritisak na trenutne aktere iz mainstreama rasti.
Želimo li živjeti u društvu u kojem razne šačice moćnika donose odluke za ostatak svijeta i vrše društveni inženjering predstavljanjem svojih stavova kao da su moralno superiorni? Želimo li živjeti u društvu u kojem se sloboda govora i razmišljanja sustavno guši, a svi koji se usude ići kontra struje se demoniziraju? U društvu u kojem su čak i škole pale pod utjecaj modernih parareligijskih ideologija, pa se djecu sve manje uči kako se do zaključka dolazi, a sve više koji je zaključak ispravan – to jest, koji društveni elementi su trenutna zlatna telad kojoj se valja nepropitkivo klanjati (https://nypost.com/…/how-public-schools-brainwash…/).
Kao što smo rekli, izbor je na svakom od nas. Svi smo skupa osuđeni na slobodu, pa je i pristanak na takvo društvo naša vlastita odluka. Točnije, ako formuliramo argument iz suprotnog smjera, suprotstavljanje takvom društvu, kritičkim razmišljanjem, otvaranjem rasprava, povratkom liberalnim i individualističkim idejama velikana iz prošlosti i buđenjem društveno-političke svijesti, naša je odgovornost.
Izvor :blog SAPERE AUDE
O blogu Sapere Aude: Sapere Aude je blog nepoznatog autora koji svojevrsna je objava rata prevalentnom nekritičkom mišljenju, nametnutim narativima, banalizmu i dogmatizmu. Riječima F. Nietzschea, razumom ćemo, u ime slobode govora i mišljenja, udarati na sve dogme kako bismo ih prokazali kao šuplje. Preporučujemo vam da posjetite navedeni blog na kojem možete pronaći još zanimljivih tekstova koji će vas nagnati na kritičko razmišljanje. Sapere Aude- usudimo se znati.
