“Anatomija ironije: Zoran Šprajc-Jovanović kao analni alpinista u gepeku uvijek nosi klistir za udobno uspinjanje”.
Kad se jednom zaputiš u dubine analnog labirinta, tko zna što ćeš tamo pronaći, Jovanoviću. Za našeg avanturista Zorana Šprajca-Jovanovića, to nije pitanje ako, već kada će se popeti na vrh metaforičkog sanitarnog Everesta. Ovaj put, njegov interes za Bleiburg mogao bi ga odvesti na putovanje do nekih od 780 masovnih grobnica Hrvata, rad i djelo njegovih mentalno osakaćenih drugova.
Možda bi čak mogao pronaći inspiraciju prespavavši u rudniku kod Laškog, gdje su njegovi preci žive zatrpali stotine hrvatskih mladića i djevojaka 1945. godine. No, ne bih bio ja da ne ponudim nekoliko prijedloga. Kvazi satiričaru Jovanoviću bih preporučio da svoju stand-up “komedi” rutinu izvede u Sjevernoj Koreji. Osigurat ću mu jednosmjernu kartu bez prtljage jer, kao što je očito, neće mu biti potrebna prtljaga nakon što se opskrbi četkom za WC i klistirom za čišćenje analnog ulaza kako bi se mogao lakše analno uspinjati kod lokalnog komunističkog diktatora.
Za neustrašivog, dobro plaćenog medijskog huškača, neki vrhovi su bolje ostaviti neosvojenima. Ali, pošto duhovni smrad huškaču nije stran i odgovora jugoslavenskim medijskim vlasnicima, gledat ćemo i u buduće duhovni bio-otpad na Hrvatskoj javnoj televiziji. Možda se netko sjeti, taj Jovanovićev mentalni smrad reproducirati u BIO-PLINSKOM TELEVIZORU koji prerađuje Zoranova mentalna govna na ekranu u energetski pogon. To bi bio onda i revolucionarni prodor na području – Perpetuum mobile.
NEmožemo i Soros bi pljeskali aplauz. Patenti i pacijenti su svuda oko nas, treba ih samo prepoznati ali i imenovati.
Izvor :Robert Špehar
