“Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj”.
Osim što je povijesno istinito, Kristovo raspeće istinito je i u arhetipnom smislu. Najvažniji kršćanski blagdan i općenito centralni događaj kršćanstva jedan je od onih događaja čije obrasce možemo, ukoliko za to imamo oči, kontekstualizirati u gotovo svaki povijesni period. Svaka je ljudska civilizacija, riječima Renea Girarda, utemeljena na nasilju. Još i poraznije, utemeljena je na nasilju nad nedužnima. Kristova muka predstavlja ultimativno nasilje, svojevrsnu platonovsku formu nasilja, počinjeno nad najboljim među nama – nad samom idejom Dobra. Ubojstvo Krista iskazuje dvije strane ljudske prirode – onu najmračniju, baziranu na nasilju, i onu najsvjetliju, koju rijetko uspijevamo dohvatiti, ali koja nam služi kao vrhovni ideal u našem djelovanju i poimanju svijeta. Kristova priča najveća je priča ikad ispričana.
Rene Girard izvor svake ljudske zajednice pronašao je u tzv. mehanizmu žrtvenog jarca. Svaka je naša zajednica svoje međusobne spone izgradila u odnosu na neki oblik “onih drugih”, koje je tribalistički diferencirala od sebe, te posljedično na njih svalila krivnju za sve svoje nedaće. Ujedinjujući se protiv žrtve, ljudi su se lišavali svojih rivalstava i homogenizirali se u svom zajedničkom nasilju. Slijedom toga, gotovo svi povijesni mitovi, kao svojevrsna narativna utjelovljenja etičkih načela, u sebi sadrže neki oblik mehanizma žrtvenog jarca. Edip je prognan iz Tebe kako bi se grad riješio epidemije kuge. Romul je ubio Rema i time osnovao Rimsko carstvo. Kain je ubio Abela postavši tako, kao prvi potomak prvih ljudi, prvi ubojica među ljudima. Žrtvovanje pojedinca, dakle, predstavlja predkršćanski i iskonski društveno-politički čin stvaranja reda iz kaosa. I moderni sociolozi dali su svoju definiciju tom fenomenu kroz tzv. teoriju društvenog sukoba. Girard Kristovo raspeće navodi kao revolucionarni slom tog nasilnog obrasca ljudskog povezivanja.
Sila koja je iznjedrila potrebu za žrtvovanjem nevinih poražena je onda kada je Krist svojom smrću prikazao žrtvovanje iz perspektive žrtve, štoviše iz perspektive najnevinije žrtve koja je ikada hodala ovim svijetom. Time su leće kolektivne psihoze nasilja skinute s naših očiju, pa smo nasilje nad slabijima počeli sagledavati kao ono što to uistinu jest umjesto kao sredstvo stvaranja društvenog reda. Žrtveni jarac tako je postao jaganjac Božji, a kršćanska je civilizacija dobila svoje čvrste temelje. Krist je umro za naše grijehe, a na nama je da pronalazimo sva značenja tog Božjeg čina, kontekstualizirajući ga i u svoje doba. Osim ukazivanja na ponavljani čovjekov grijeh zapadanja u kolektivno nasilje, Bog je žrtvujući svoga sina označio i začetak novoga i vječnoga saveza između sebe i ljudi, između nadsvjetovnog i svjetovnog, iskazavši nam tom žrtvom svoju beskrajnu ljubav. Žrtva je pritom ostvarena kroz naše grešne ruke, pa možemo zaključiti da nam je Bog svoju ljubav artikulirao jezikom kojeg dokazano najbolje razumijemo – jezikom naših vlastitih grijeha.
U aktualno vrijeme postkršćanstva, kada kršćanstvo naširoko odbacujemo, a kao razmažena djeca i dalje uživamo u njegovim darovima, kršćanske su vrline fragmentirane iz svoje transcendentne cjeline, pa su shodno tome i naširoko zloupotrebljavane. Zapadna tolerancija, koja predstavlja iznimku u povijesnom kontekstu ljudskih zajednica, kao i sekularizam kojeg naše doba toliko voli, jedinstveni su izum kršćanstva. No, oba ta pojma u kršćanskom učenju stajala su na vagi na čijoj je drugoj strani stajala istina. Danas pak istinu žrtvujemo na oltaru desakralizirane tolerancije, da bi u konačnici izgubili i jedno i drugo. Bez svoga izvora, tolerancija postaje labilna i urušava se sama u sebe. Naša je tolerancija iskorijenjena, stoga se pretvara u svoju karikaturu i radikalnu suprotnost. U ime tolerancije danas se vrši netolerancija, jer smo joj dokinuli vrijednosnu srž i od nje načinili pseudomoralno oružje za udaranje svojih protivnika, odnosno za kreaciju nove suvremene verzije mehanizma žrtvenog jarca. U skladu sa sveprisutnom kulturom otkazivanja, suvremeno društvo žrtvuje nepodobne pojedince u ime drugih žrtava. Na tom je tragu razmišljao i Girard kada je rekao da Sotona u modernom društvu govori jezikom žrtava.
Oni koji su Krista raspeli bili su zarobljeni u okvirima svjetovnog – u okvirima ispraznih ljudskih zakona, vlastite materijalne dobrobiti, slijepog izvršavanja naredbi, pasivnog prihvaćanja stajališta neprosvijećene većine itd. Kristove riječi, stoga, uče da s nadsvjetovnim nema kompromisa. Jedna laž, jedno pilatsko pranje ruku od svoje odgovornosti, može se pretvoriti u iskru koja je spalila ono najvažnije, kao što i jedna istina, jedan pojedinac koji je spreman predati svoj duh u Božje ruke, može zaustaviti more laži i nasilja. Ubijen je kao posljednji, a završio je kao prvi – ta se ideja usadila u ljudski um i kasnije razvila u formalnu humanost i jednakost svih, danas poznatu kao prirodno pravo. Suprotno učenjima suvremenih škola, vrijednost pojedinca nasuprot kolektiva nije inicijalno artikulirana u humanizmu i renesansi već upravo Kristovim učenjem. Svjetovni kolektiv mora biti podčinjen transcendentnosti, a transcendentno se odražava kroz božansku iskru u svakom pojedincu. Iz istog razloga i zlo u pravilu uistinu jest banalno. Sotona ili fenomenološko zlo možda zaista jest onoliko strašan kakvim ga i zamišljamo, no svoje najefikasnije poteze on izvršava preko onih koji ga banalnom svakodnevnom pasivnošću i nepromišljenim svjetovnim kompromisima puštaju u svoju kuću.
Osim što se polako sve više vraćamo pradavnim predkršćanskim obrascima kao što je žrtvovanje svojih susjeda na oltaru “općeg dobra”, u njih se vraćamo i danas popularnim jalovim pokušajima rješavanja jednog problema kojeg je Krist odavno riješio. Svjetonazor tzv. transhumanizma baziran je na ideji nadjačavanja ljudskosti, na pretvaranju čovjeka u ono što je Nietzsche nazivao nadčovjekom (njem. Übermensch), a Harari Homo deusom. Odbacivanjem Boga počeli smo se klanjati ideološkoj zlatnoj teladi, dok od sebe bijednim pokušajima želimo načiniti bogove. Znanstvenici tako u mainstream medijima gotovo na dnevnoj bazi pronalaze razne eliksire života, rješenja za dug život i sl., a tehno-fanatici rade na tome da se ljudski um prebaci u stroj kako bi postao vječan. C. S. Lewis za takve među nama kaže da su izgubili svoju ljudskost odvajajući se od nje kako bi se s njome mogli poigravati i nametati joj svoje ohole definicije i planove. Iznimno točna kritika, no trebala bi joj prethoditi i jedna još jednostavnija. Oni su, naime, sa svojim prometejskim rješenjima naprosto zakasnili. Kršćanstvo je problem prolaznosti riješilo prije 2000 godina. Krist je pobijedio smrt te nam podario model življenja kojim i mi možemo učiniti isto. Pseudoznanstveni moderni eliksiri života nisu nam potrebni, jer svoj eliksir blagujemo svaku nedjelju. Krist je svoj život ostavio na križu kako bi nama podario život vječni.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs.
Sapere Aude
crodex.net
