Kad je trebalo braniti domovinu 1991., nitko nije pitao za znakove i pozdrave – važna je bila volja i spremnost. I tada se, kao i u Sigetu ili kod bana Jelačića, znalo: Za dom – spremni!
U javnom prostoru Hrvatske već godinama traje prijepor oko značenja i uporabe pozdrava “Za dom spremni” (ZDS). Jedni ga smatraju izrazito ustaškim, drugi pak simbolom spremnosti na obranu domovine – bez ikakvih agresorskih konotacija. No koliko je to zapravo pitanje ideološke optike, a koliko stvarne spoznaje povijesti i značenja riječi?
Jedan od onih koji se redovito oglašavaju po tom pitanju je predsjednik Židovske općine Zagreb, Ognjen Kraus. U jednome intervjuu 2022. godine izjavio je: “ZDS je pandan pozdravu Sieg Heil”. Ali usporedba hrvatskog domoljubnog pokliča s nacističkim usklikom koji je odzvanjao ulicama okupirane Europe – od Pariza i Beča, preko Varšave i Rima pa sve do Staljingrada – krajnje je neprecizna i ideološki motivirana.
Za razliku od “Sieg Heila”, koji je bio izraz imperijalističkog osvajanja i bezuvjetne odanosti Hitleru, poklič “Za dom spremni” nikada nije imao takav univerzalni militaristički karakter niti je korišten izvan granica tadašnje NDH. Nije se čuo u Beogradu, Sarajevu, Pančevu, Ljubljani ni bilo gdje izvan hrvatskoga etničkog prostora. Bio je, koliko god to nekima bilo mrsko, upotrebljavan (i još uvijek jest) isključivo u kontekstu obrane doma i domovine.
Pojedinci, u pokušaju da NDH poistovjete s fašističkim režimima, često naglašavaju njezino savezništvo s Italijom i Njemačkom. No treba jasno reći – mnoge tadašnje države, želeći preživjeti u realpolitičkom okviru ratne Europe, bile su prisiljene donositi zakone i potpisivati sporazume pod pritiskom jačih. NDH nije bila izuzetak. Kao što su i vlasti u Republici Hrvatskoj devedesetih potpisivale razne “memorandume o razumijevanju”, “primirja” i druge dokumente, često na štetu vlastitoga naroda, da bi uopće opstale.
Zanimljivo je i to da se ovih dana, kad se govori o povijesnim zločinima, sve manje spominje dr. Ante Pavelić. Možda zato jer se ne nalazi na popisima najvećih svjetskih zločinaca. Za razliku od Josipa Broza Tita, koji zauzima visoka mjesta na gotovo svim relevantnim listama masovnih zločinaca 20. stoljeća. Ipak, i danas se bez zazora u javnom prostoru izgovaraju parole “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, i to na filmskim festivalima, pod svjetlima reflektora, bez ikakvog osvrta na to da su pod tim sloganom počinjeni brojni zločini nad nevinim Hrvatima – i u Istri, i u Sloveniji, i u ostatku zemlje.
Tko će danas javno zapitati: koliko je “fašista” skončalo u fojbama? Ili tko su žene čije su pletenice pronađene u Hudoj jami, među preko tri tisuće ubijenih, neki još živi zazidani u smrt?
U isto vrijeme, ono što se danas sustavno zaboravlja, jest istinska borba hrvatskog naroda za opstanak. Od Sigeta 1566. i povika “Za dom sad u boj!” Nikole Šubića Zrinskog, preko bana Jelačića i njegovog “Za dom – spremni umrijeti!”, pa do 1991. i Vukovara. I nije to bio nikakav ustaški izum. Bio je to i ostao poklič obrane, otpora i samosvijesti.
Nije pod ZDS sravljen ni jedan hrvatski grad. Pod petokrakom i kokardom – jest. Boričevac, Zrin, Španovica, Udbina… popis je dug. I pred istim simbolima, i s istim ideološkim opravdanjima, vršeni su zločini i 1941. i 1991. Don Juraj Gospodnetić nije poklan u ime ZDS-a, već pod sjekirom četničkog “oslobođenja”.
I pitamo se: tko su oni koji danas nisu spremni za dom? Jesu li to oni koji svaku domoljubnu misao odmah stavljaju pod povećalo “ustašluka”? Jesu li to oni koji ne razumiju težinu i simboliku obrane, jer je nikad nisu ni morali osjetiti?
I da, neka ostanu tu. Neka pjevaju i slušaju pjesme, pa makar i one koje su se orile 5. srpnja 2025. na zagrebačkom hipodromu. Ne treba ih nitko tjerati. Jer domovina je i njihova. I neka bude slobodna i otvorena – pa i za one koji za nju nisu spremni.
Ali neka barem priznaju: tu slobodu nisu im donijeli oni koji danas viču protiv ZDS-a. Donijeli su je oni koji su doista bili – Za dom spremni.
Izvor: Nikola Bašić
