Sloboda govora, naravno, ne podrazumijeva vrijeđanje. U stvari, možete vrijeđati koga god hoćete, ali vrijeđanje potpada pod privatne tužbe i uvrijeđeni vas može tužiti
Novinarka Martina Hrupić se u podnaslovu pita: “Što se krije iza aplikacije koja je privukla brojne pristaše Donalda Trumpa nakon što su ga blokirali Twitter, Facebook i Instagram?”
Umjesto da odgovori na to pitanje, Martina je odlučila otići na neke portale i njih pitati za svoje mišljenje. I tako je prepisala dovoljno citata i tuđih mišljenja kako bi sastavila svoj članak. To je najveći domet današnjeg hrvatskog novinarstva. Prepisivanje.
Osim Jutarnjeg lista i Petar Stošić iz Index.hr portala je napisao članak o Gabu, mada se u članku uopće ne radi o Gabu već o pljuvanju po bivšem saborskom zastupniku Ivanu Pernaru.
Niti jedan od tih članaka se ne bavi time što je uistinu Gab i zašto je postao popularan u zadnjih nekoliko dana. Probat ću ja odgovoriti na to pitanje, piše Jurica Šare za portal dubokavoda.
Sloboda govora
U SAD-u postoji 1. Amandman Ustava SAD-a koji govori o slobodi govora. Taj amandman je vrlo široko shvaćen. I tako, vrlo široko, ga pojašnjavaju i sudovi u SAD-u. Koja je razlika između slobode govora u Europi od one u SAD-u? Velika.
Uzmimo primjer. Paljenje američke zastave u SAD-u je sloboda govora. Bilo kakvo uništavanje te zastave, ako ste je kupili, je vaša sloboda. U Hrvatskoj, po Zakonu o grbu, zastavi i himni RH, ako počinitelj isticanjem zastave ruši ugled i dostojanstvo RH, može biti kažnjen. Kazne nisu velike, još su izražene u njemačkim markama koje ne postoje skoro 20 godina, ali svejedno vas Država može kazniti. U SAD-u neće.
I tako redom. Veličanje totalitarnih režima, mahanje nacističkom zastavom, pornografija, čak i zapaljivi govori, sve je to dopušteno u SAD-u. U većini europskih država tako nešto je zabranjeno i kažnjivo. U Europi je “govor mržnje” kažnjiv. I bit će još kažnjiviji i još šire shvaćen. U SAD-u nije.
Sloboda govora, naravno, ne podrazumijeva vrijeđanje. U stvari, možete vrijeđati koga god hoćete, ali vrijeđanje potpada pod privatne tužbe i uvrijeđeni vas može tužiti. Osim ako je javna osoba i ako se radi o satiričkom izričaju. Kod nas je također slično, ali ako vrijeđate političare, pogotovo na javnom mjestu, može vas privesti policija. Kao u slučaju čovjeka koji je Andreju Plenkoviću vikao “Ćaća”. U tom slučaju, kao i u mnogim drugima, policija vas privodi zbog narušavanja javnog reda i mira, a ne zato jer je nešto zabranjeno govoriti.
Teoretski, imate slobodu govora, a praktično vas kaznimo zbog remećenja javnog reda i mira.
Nije smiješno.
Sloboda govora na društvenim mrežama
Već i prije pojave Donalda Trumpa kao američkog predsjednika, postalo je jasno da će društvene mreže imati veliku ulogu u kreiranju javnog mnijenja i u politici uopće. Facebook se vrlo brzo iskristalizirao kao najdostupnija, za sve, društvena mreža. Za Facebook ne morate posebno biti pismeni, ne morate znati uređivati ni videa ni fotografije, jednostavno pišete što vam padne na pamet.
Osnivate svoje grupe, svoje stranice, kreirate vlastite događaje i pozivate druge na organizirane događaje. Facebook ima sve. Čak i streaming uživo. Naravno, mogućnost da svatko objavljuje sve i svašta, stvara mogućnost da se šire i laži, lažne vijesti, dezinformacije i manipulacije. Pa čak i krađe identiteta i širenje kompjutorskih virusa. I zbog toga, a i zbog toga jer su u EU političari i države počele pritiskati Facebook, pojavile su se organizacije i portali koji, za Facebook, provjeravaju lažne vijesti i određuju što je istina na Facebooku.
U Hrvatskoj, portal koji to radi i na čiju preporuku Facebook skida nečije objave ili im smanjuje doseg, je Faktograf.hr. Faktograf.hr je projekt Hrvatskog novinarskog društva i “nevladine” organizacije GONG. Njihova “objektivnost” u provjeravanju točnosti je već zloglasna.
Twitter nema nikoga za provjeru informacija. Oni su to odlučili sami raditi. Istovremeno, počeli su i sve više cenzurirati konzervativce na Twitteru. U početku je to bilo teško dokazivo, širile su se samo glasine, a pojedinci, poput Alexa Jonesa ili Miloa Yiannopoulosa, su samo “nestajali” s Twittera. A onda je organizacija “Project Veritas” izašla u javnost s insajderskim materijalom:
Twitter je koristio tzv. “shadowban“, tako da je korisnik vidio svoje objave, nije bio blokiran, ali nitko nije vidio njegove objave. U isto vrijeme, sam korisnik nije ni znao da objave piše sam sebi.
Kako su za Project Veritas objasnili sami Twitterovi inžinjeri, kriteriji za takvo “blokiranje” bile su američke zastave na profilu, domoljubne objave i zalaganje za 2. amandmam (pravo na posjedovanje oružja).
Donald Trump je bio najpoznatiji twiteraš i vjerojatno najtransparentniji američki predsjednik. Možda i najtransparentniji predsjednik na svijetu. Njegovu politiku mogli ste pratiti uživo, 24/7, na Twitteru. Nije tu bilo nikakve posebne tajne, nikakvih zakulisnih igara, posebno zato jer Donald Trump nije imao filtera između mozga i prsta. Ono što je mislio, to je tvitao.
Ironično, novinarima, koji su od toga trebali praktički živjeti, to se nije sviđalo. Nekad su novinari za predsjedničku izjavu morali satima čekati, dogovarati intervjue, nagađati poteze Bijele Kuće. S Donaldom Trumpom i Twitterom to nije bio potrebno. Sve vam je unaprijed rekao. Svejedno, i političari, poput sadašnje potpredsjednice SAD-a, Kamale Harris, i novinari i politički aktivisti, svi su tražili od Twittera da banira Trumpa.
Twitter je to napokon i učinio, nakon navodnog “državnog udara” i uleta Trumpove “rulje” na Capitol Hill.
Nastanak malih društvenih mreža
Čim su počele rasti, društvene mreže su se počele i bahato ponašati. Počele su zabranjivati objave svojim korisnicima, a povremeno su imali “čišćenja” nepoželjnih sa svojih platformi. Neki pojedinci su u tome vidjeli svoju priliku. I osnovali društvene mreže koje neće blokirati niti cenzurirati svoje korisnike. Dvije trenutno najpoznatije su Parler i Gab. Parler je trenutno neaktivan, jer su mu sinhronizirano, vjerojatno po dogovoru, Google i Apple skinuli aplikaciju sa svojih trgovina, a Amazon ukinuo hosting i servere.
Nakon baniranja Trumpa i čistke na Twitteru, ogorman broj konzervativaca se zaputio na Parler i tamo otvorio svoje račune. Ukidanjem Amazonove usluge Parleru, ti konzervativci su ostali bez mogućnosti objavljivanja svojeg mišljenja na društvenim mrežama.
Na sreću, zasad sudbina koju je doživio Parler nije zadesila i Gab. Kako to? Gab i njegov vlasnik i tvorac, Andrew Torba, su ovakvu situaciju dočekali spremni. Gab je na svojem početku odmah, prije 3-4 godine, naišao na probleme s kojima se Parler sada susreće. Aplikaciju Gab ne možete skinuti s Google Playa, možete pokušati s Aptoidom, ali vjerojatno vam neće raditi. Možete je skinuti s njihove stranice Gab.com. Gab je napravio i vlastiti web browser, a ako platite mjesečnu pretplatu imate i svoj video kanal. Sve ostalo na Gabu funkcionira kao mješavina Facebooka i Twittera. Objave su kratke, možete se učlaniti u grupe, možete pratiti druge korisnike i slično.
Ono što će vas na Gabu vjerojatno šokirati je ogromna količina politički “nekorektnih” objava, a ako ste ljevičar odmah će vam postati jasno da je ogromna većina objava desničarska. Na Gabu je broj korisnika u zadnjih nekoliko dana rastao brže nego broj oboljelih od korone u Hrvatskoj tijekom drugog vala. I to sve zbog čistki na Twitteru i gašenja Parlera. Obično se to tako događa, ako ljudima zabraniš govor na velikim mrežama i javnim skupovima, oni počnu pričati u malim skupinama, tajnim skupinama, svojim domovima i slično. Ukratko, odlaze na marginu. Gab je do sada bio margina.
Nakon egzodusa sa velikih mreža i ukidanja Parlera, broj korisnika na Gabu je počeo enormno rasti, što je prouzročilo zastoje na učitavanju mreže i pristupu mreži. Torba i njegov tim su bili spremni, s novim serverima, ali svejedno je došlo do problema. U vrijeme dok ovo pišem, stvar se već dobro ustabilila.
Gab je imao probleme i s financiranjem. Kako bi izbjegli utjecaje pojedinaca, negdje 2018. godine, pokrenuli su javno prikupljanje financija pomoću platforme Microventures. Vrlo brzo su prikupili potrebna sredstva i krenuli dalje.
Danas je Gab puno otporniji na napade konkurencije, pa čak i na cyber napade, nego što je bio prije par godina.
Netočnosti i manipulacije u članku iz Jutarnjeg lista
U članku na portalu Jutarnjeg, nedostaje šira priča, kontekst, kako bi to provjeravatelji činjenica rekli. Nastanak Gaba se ne spominje, a preko podataka o sabotiranju rada i stvaranju mreže se vrlo lako prelazi. Mada su ti podaci jako bitni, kao i u slučaju Parlera. I u slučaju Gaba i u slučaju Parlera radi se iživljavanju velikih nad malima.
Amazon, Google, Twitter, Apple, Facebook, GoDaddy, YouTube, Microsoft…sve velike korporacije su se doslovce urotile kako bi srušile manje mreže, koje su većini njih konkurencija, sadašnja ili buduća. U slučaju Parlera to je koordinirani napad jer svi potezi i sve najave prema Parleru su išle unutar nekoliko sati, u petak, prije vikenda, što je mrežu spriječilo u nalaženju alternativne infrastrukture.
Članak u Jutarnjem to ne spominje. Spominje samo da su mu svi otkazali suradnju i da je Parler sada “beskućnik”. Treba neke stvari i povezati, pročitati između redaka. Npr, ako su protiv vas veliki, mislite da oni neće i od malih, koji s vama rade, tražiti da vam okrenu leđa? Naravno da hoće i to se sada događa. Ljudi doslovce moraju birati između svoje egzistencije i egzistencije svoje obitelji na jednoj strani i principa na drugoj strani.
U članku se navodi ono što Gab kaže za sebe, a zatim se daje mišljenje drugih, njihovih protivnika, o Gabu. “Online septička jama” kaže Politico.
Ovdje se ne spominje razlika u shvaćanju slobode govora. Trenutno, tzv. ljevica u SAD-u, a većina medija naginje na tu stranu, oštro se protivi slobodi govora. Zvuči suludo, ali tako je. Promovira se uvođenje “govora mržnje”, a sama definicija “govora mržnje” se vrlo slobodno koristi. Čitatelje se navodi na to da sadržaj koji se, prema Jutarnjem, može naći na Gabu, zaslužuje cenzuru i da je bolje da ga se ne čuje. S time što ga Gab dopušta, automatski je kriv.
Nema veze što se sličan, ako ne i isti sadržaj može naći skoro na svim društvenim mrežama, to se ne spominje. Često sličan sadržaj dolazi s druge strane političkog spektra, pa je prema tome prihvatljiv. Problemi koje je Whats App imao s hajkama na “pedofile” po Indiji što je rezultiralo ubojstvima nevinih ljudi se ne spominju. Kritizira se Gab jer je jedan korisnik te društvene mreže bio antisemit, upao u sinagogu i ubio nekoliko Židova, a ne kritizira se Facebook jer je jedan njihov korisnik upao u džamiju na Novom Zelandu i pobio desetine muslimana prenoseći sve UŽIVO. Baš zahvaljujući Facebookovoj opciji streamanja videa.
Navodi se Gabov grijeh: omogućavanje i koordinacija okupljanja u Washingtonu i napad na Kongres. ” Razmjenjivali su – među ostalim i na spomenutom Gabu – lokacije okupljanja ili dijelili savjete o rutama na kojima nema policije.” Ne spominje se da, opet Facebook, ima mogućnost dogovaranja u grupama, kao i Viber ili Whats App, da ima mogućnost organiziranja događaja, pa i javnih okupljanja, da Google Maps imaju mogućnost dijeljenja ruta, zakrčenog ili blokiranog prometa. Ne spominje se da je skup u Washingtonmu bio javan, da su se lokacije okupljanja znale ranije, da je policija bila na ranije dogovorenim mjestima…sve se to preskače, a sva krivica se baca na jednu malu društvenu mrežu.
Dok je čitava Sjeverna Afrika gorjela i dok su se događale “revolucije” u tzv. “arapskom proljeću”, tadašnje društvene mreže su igrale veliku ulogu. Tada se uloga društvenih mreža, pogotovo Twittera, hvalila i uzdizala. Isto je vrijedilo i na početku rata u Siriji, dok su trajali prosvjedi. Danas, dok je slična “revolucija” stigla na kućne adrese onih koji su prije 10 godina podržavali arapske “revolucionare”, društvene mreže treba zabraniti, a ljudima ograničiti objavljivanja.
Kako licemjerno.
Zaključak
Članak u Jutarnjem listu je primjer neprofesionalizma i prepisivanja. Nažalost, naše novinarstvo danas funkcionira na takav način. Ide se linijom manjeg otpora, prepisuje se i ne razmišlja se.
Sukob, koji trenutno traje u SAD-u se odnosi na pravo na slobodu govora. Neki ne žele dati svima to pravo, pa zato, kao u Europi, izmišljaju tzv. “govor mržnje”. Jedan stav o slobodi govora možete pročitati u ovom threadu na Twitteru, koji je napisao urednik portala Index.hr.
Neki njegovi kolege i novinari, poput Gordana Duhačeka, imaju suprotno mišljenje. Ironija sudbine je da je upravo Gordan Duhaček, završio u zatvoru zbog svojeg govora.
Isti taj Duhaček bi drugima zabranjivao govor, ali dok je on u pitanju, onda kmeči iz pržuna. Na ovoj poveznici možete pročitati debatu između njega i Barkovića.
Ova dilema muči i društvene mreže. Twitter i ostale korporacije su odlučile stati na stranu Zabranitelja. To je logično. Oni su sad na vrhu piramide i ljuljanje im ne odgovara. Također, s većim zabranama i strožim procedurama mogu suzbijati konkurenciju dok je još u povojima. Države, u ovom slučaju SAD, su pokleknule, jer su umjesto principa izabrale kratkoročnu korist, osvajanje trenutne vlasti. Male društvene mreže se sad moraju boriti za golu egzistenciju, a s njima se zapravo bori i sloboda govora.
Jutarnji kaže: “Gab je osnovan još 2016. godine, kao alternativa tradicionalnim društvenim mrežama koje su se počele obrušavati na sporni sadržaj, među ostalim govor mržnje i dezinformacije.” I tu staje. Priča za novinarku tu završava i ona se ne trudi pisati dalje. Vrijednosno, ona dalje staje na stranu “tradicionalnih društvenih mreža”. I u tome je problem današnjeg novinarstva ne samo u Hrvatskoj već u čitavom svijetu: njima “govor mržnje” nije sloboda govora pogotovo kad taj govor dolazi s desne ili konzervativne strane političkog spektra. Ako dolazi slijeve strane, onda je sasvim u redu.
I sad smo tu. Rađaju se društvene mreže desnog političkog spektra. Ako se uspije, kako neki već najavljuju, zabraniti i te mreže, ili ako one ustuknu pred silom, desničari i konzervativci će morati ići na marginu. Na dark web, na tajne forume i tamo planirati svoje poteze.
Znamo već kuda to vodi.
