Obdukcijski nalaz: “Martina Štefančić, 4 godine, visoka 110 cm. Obučena u pidžamu. Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: mliječni. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane.
”U Domovinskom ratu stradalo je 402 djece.
Samo u Vukovaru je poginulo 34 djece te jedno nerođeno dijete u utrobi svoje majke Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Ubijena je na okrutan način na Ovčari gdje su ubijeni vukovarski ranjenici. Od 34 poginule djece u Vukovaru najmlađi je bio Ivan Kljajić, beba stara šest mjeseci, a najstariji Tomislav Baumgartner koji je ubijen u sedamnaestoj godini života.
Na prvi dan proljeća 21.3.1992., duboko poslije pada Vukovara, četnici iz Borova sela gase još jedan dječji život. Njih četvorica noću upadaju u kuću gdje je malena Martina Štefančić stara četiri i pol godine stanovala s bakom Bernardicom i stricem Željkom.
Zlotvori ispaljuju pet metaka u bespomoćno malo tijelo djevojčice Martine. Ubijaju i njenu baku koja ju doziva.
Pucaju i u strica Željka i teško ga ranjavaju te ga ostavljaju da iskrvari i umre u mukama. On Božjim čudom preživi da bi mogao ispričati ovaj surovi zločin hrvatskoj javnosti. No njegovo stravično svjedočanstvo ostaje do danas duboko ispod radara mainstream medija. Ti mediji kao i notorni Aco Stanković samo znaju za Aleksandru Zec.
Znamo li imena preostale 400 djece koja su poginula tijekom domovinskog rata?
Gdje smo upisali njihove priče?
Kada ćemo komemorirati njihove smrti?
Kako je moguće da su ta pogubljena djeca za nas ostala bezimena?
Jesu li njihove obitelji dobile odštetu?
Je li za njihovu smrt podignuta optužnica?
Ne, za njih nije podignuta niti jedna optužnica. Ni za jedno od preostalih 401 nevinih pogubljenih dječjih života nitko nikad nije odgovarao. Oni nemaju tri ruke u hrvatskom Saboru. Oni za nas nemaju ni imena, ni lica ni ulice.
32 godine poslije pravde za obitelj Štefančić, a napose za majku Bernardicu i četverogodišnju Martinu, još uvijek nema. Počinitelje je otkrio Nikola Kajkić, ali nikad nisu privedeni pred lice zakona. I institucije i oni koji o zločinu nešto znaju, šute. Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute i okreću glavu na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnoga djeteta.
Možda danas, ako prođu pokraj groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, ne okrenu glavu, nego je pognu, od srama.
ANĐELE MALI POČIVAJ U MIRU BOŽJEM.
