-Gdje ćeš opet tata?
-Idem raditi djeco, kako bi mogli imati sve što nam treba.
-Kako ti tako dugo radiš tata, nema te po par mjeseci? Druge tate se vrate s posla popodne.
-Tata ide u drugu državu kako bi nam svima bilo bolje, ali doći će tata i prije nego što mislite.
-Tata ja bi šutao loptu s tobom sutra.
-Ništa mi draže ne bi bilo, zjenico oka moga, ali mora se i raditi nekada.
Tata, ja ne bi da ti ideš.(Ovdje riječi fale. Ostaje samo zagrljaj.)
-Vidimo se uskoro djeco. Volim vas najviše.
I mi tebe tata.(Nakon zagrljaja srca ispunjena nadom. I suze u autobusu. I pored autobusa.)
Sretan put.
Ovo je samo jedan tata od mnogih. Postoji više tisuća takvih tužnih priča naših iseljenika.
Čini se da su Hrvati predodređeni tražiti sreću u Njemačkoj, bez obzira na društveno uređenje u kojem žive.
Žalosno je što mladi ljudi i mlade obitelji napuštaju ovu lijepu zemlju, a one koji vode ovu zemlju nije uopće briga.
Mladi su izgubili nadu u ovu zemlju. Izgubili su vjeru da stvari mogu izaći nabolje. U Njemačkoj, gdje brojni objektivno znatno teže žive nego bi ikada u domovini, imaju nadu da će jednom biti bolje, dok su je ovdje izgubili.
Posebno su zabrinjavajući podaci o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Hrvati iz BiH su najveći gubitnici društvenih promjena na hrvatskom etničkom prostoru i čine oko trećine svih iseljenih Hrvata u novom migracijskom valu. Potpuno su izgubili nadu u BiH, ali i Hrvatsku. Hrvatska više ne može računati i na svojevrsnu „demografsku rezervu“ Hrvata iz BiH. Više ih živi u Njemačkoj, nego u BiH. To je političko pitanje za novo znanstveno istraživanje.
Poanta je da više nitko ne može nadomjestiti Hrvate koji iseljavaju. Iseljenici su, u ovom trenutku, dvostruki gubitak, jer će se na njihovo mjesto morati „uvesti“ ljude iz zemalja izvan EU, a s kojima dolazi i trošak integracije. Njemačka literatura pokazuje da je skuplje platiti integraciju useljenika, nego bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenih. To je ključan moment. Integracija Hrvata iz BiH nije ništa koštala, jer smo pripadnici istog naroda i kulturološkog kruga.
Postoji način da se spriječi iseljavanje ali se zaista moraju učiniti strukturne promjene u društvu kako bi ljudi svojom voljom odlučili ostati.
Kroz medije se često čuje da je jedina mjera za zadržavanja mladih jačanje gospodarstva. Ali nije, jer većina iseljenika je bila zaposlena. Otišli su jer su nizom okolnosti frustrirani i nezadovoljni. Mnogi ljudi su umorni od borbe s nezaposlenošću, birokracijom, korupcijom, nepotizmom… Odlazak je postao ekonomska nužnost, ali i čin prosvjeda jer izgleda da se baš nitko ne brine za njih. Oni žele zemlju koja gleda u budućnost i koja daje jednake mogućnosti za sve.
Direktne i indirektne štete od ovog „bijega“ koji već poprima masovne razmjere još nitko nije zbrojio. Posljedično, sela propadaju, nekretnine se nude u bescjenje, škole imaju razrede po sedam-osam učenika. I nitko od vladajućih ne čini ništa da se ovaj proces preokrene. Ova vlada nažalost, zbog različitih politikanstava i strančarenja daje tek šminku. Nema konkretnih, nema ozbiljnih poteza kojima se možemo ozbiljno suočiti s izazovom iseljavanja.
