Dobro je biti milosrdan, ali treba znati što je milosrđe. Milosrđe mora to raditi dragovoljno i ne pod prisilom.
Na milosrđe mogu pozvati eventualno žrtve ubojica. Milosrdan mora biti onaj koji je moćniji od onoga kome iskazuje milosrđe. U Hrvatskoj to je još uvijek nejasno jesu li to nemoćni starci na kraju života ili su moćnici koji vuku konce.Mi smo protiv ovog pomilovanja jer stvari tu nisu razriješene. Ova tema služi za odvraćanja pozornosti od bitnih tema u Hrvatskoj.
Detalji ubojstva hrvatskog emigranta
Na portalu koji proučava komunističke zločine na kojem su i fotografije stravičnog ubojstva stoji da Đureković kao da je slutio kakva ga sudbina čeka. Neposredno prije smrti znakovito je izjavio: “Jedino čega se plašim je to da će UDBA od sada još upornije tragati za mnom i mojim sinom da nas ubije. Ali kod toga se ne plašim smrti, nego isključivo toga što će me tako onemogućiti da se skupa s našim narodom vratim u slobodnu državu Hrvatsku i da uživam u tom velikom trenutku naše narodne povijesti, te posebno da svu energiju stavim na raspolaganje našoj novoj državi kako bi što prije počela funkcionirati na dobrobit našega naroda”.
I došao je kobni četvrtak. Đureković je između 10 i 11 sati ujutro napustio svoj minhenski stan. Stigavši u Wolfratshausen vozilo je iz sigurnosnih razloga, kao što je uvijek činio, parkirao podalje od tiskare nakon čega je u poštanskom uredu preuzeo pisma iz svog pretinca. Potom se napokon uputio u tiskaru: negdje između 11 i 11.30 sati otključao je ulazna vrata, ušao u adaptiranu garažu te položio rukopis na fotokopirni uređaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije. Đureković nije znao da su njegove ubojice u noći od 27. na 28. srpnja neopaženo ušle u tiskaru pomoću ključa, ponavlja se u presudi, koji im je Prates dao posredstvom Perkovića.
Čekali su ga u zasjedi.
Nakon što je Đureković položio članak na fotokopirni uređaj i okrenuo se radi odlaska, dva počinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.
Počinitelji su koristili dva pištolja, jedan marke ‘Ceska’, drugi marke ‘Beretta’. Đurekovića su prvo pogodili u desnu ruku i u obje nadlaktice . Zbog toga je Đurekoviću bilo moguće napraviti još nekoliko koraka prema izlazu. Dok je bježao dva puta je pogođen u leđa, u području lumbalne kralježnice i pluća. Učinak tih pogodaka bio je zaustavljanje njegova daljnjeg bijega; u zgrbljenom položaju došao je gotovo ispred drvenih garažnih vrata gdje je stao. Tamo mu je u svakom slučaju jedan od počinitelja zadao više ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom.
Đureković je već kod prvog udarca pao pokraj drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru. Đureković je zadobio središnju cerebralnu paralizu kao i unutarnja krvarenja te je nekoliko minuta nakon toga preminuo. Počinitelji su uzeli ključ garaže od žrtve i udaljili su se od mjesta počinjenja kaznenog djela bez da su viđeni i identificirani.
Sutradan, u petak 29. srpnja, Prates se oko 12 sati odvezao do tiskare. Našao je garažna vrata zatvorena, ali ne i zaključana. Ključa nije bilo. Vrata su se mogla rastvoriti tek kojih 60-70 centimetara jer ih je nešto kočilo. Kroz otvor je zavirio u unutrašnjost neosvijetljene prostorije i ugledao Đurekovića kako leži u krvi. Otrčao je do kućepaziteljice koja je radila u susjednoj garaži te je hineći paniku zamolio da nazove policiju, opisano je između ostalog, na stranici Komunistički zločini.
Dokumentarno-igrani film autora Miljenka Manjkasa pod naslovom “Lex Perković – Tajna udbaškog ubojstva” po prvi puta na jednom mjestu donosi svjedočenja svih živućih aktera ove priče. Film je lišen dnevno političkih prijepora i temeljen na sustavnom i objektivnom istraživanju svih dostupnih podataka. To je filmska istraga o jednom ubojstvu i njegovoj političko-kriminalnoj pozadini. Sam čin ubojstva prikazan je trominutnom igranom scenom.
Postavljamo pitanje :Treba li biti milosrdan prema ovakvim ubojicama?
