Sagledamo li pojam kršćanske ljubavi kroz prizmu filozofije Sorena Kierkegaarda, ljubav prema drugome ćemo definirati kao nesebično pomaganje tome drugome da se približi onoj slici koju mu je Bog namijenio.
Drugoga ne volimo ako ga “tolerantno” puštamo da živi kako hoće, zatvorivši ga tako u paradoksalni krug apsolutne slobode, već ako ga usmjeravamo prema autentičnoj inkarnaciji onoga što mu je Bog zadao. Ljubav ne znači bezuvjetno stati na stranu osobe koju volimo, već bezuvjetno stati na stranu najboljeg dijela nje. Za koju god artikulaciju te ideje se odlučili, zajednički je nazivnik svake od njih upravo objektivna i čvrsto određena Božja namjena za nas, prema kojoj svi, pa tako i oni koje volimo, moraju ići. Kršćanstvo, stoga, nije tolerantno nego univerzalno. Ono je spremno primiti svakoga, no tim primanjem na svakoga i postavlja određene zahtjeve. Ti zahtjevi pritom nisu suprotstavljeni slobodi, već su upravo preduvjet istinske slobode.
Kontekstualizirajući Kierkegaardovo viđenje ljubavi u Sveto pismo, iz poznate Kristove teze o nužnosti ljubljenja svojih neprijatelja izvlačimo ponešto drukčiji zaključak od onoga kojem današnje društvo u pravilu pribjegava. Neprijatelje nećemo ljubiti zato što se slažemo sa svime što oni čine – zato što ih, po danas prevalentnoj mantri, prihvaćamo “takve kakvi jesu”, nego zato što znamo da u njima postoji nešto što ima potencijal nadići njihovo trenutno stanje. To nešto usađeno je u sve nas od našeg Stvoritelja, stoga i transcendira svaku našu svjetovnu nedaću i nesuglasicu. To nešto nas, usprkos svim našim razlikama, neraskidivo povezuje kao djecu istog Oca. Istina jest da svoje bližnje i svoje neprijatelje prvo moramo voljeti, pa tek onda od njih očekivati napredak, no to ne znači da ih volimo takve kakvi jesu zbog toga što su takvi kakvi jesu, već zbog toga što takvi kakvi jesu – djeca Božja – imaju preduvjete za razbuktavanje vlastite unutarnje Božje iskre, odnosno za dosezanje svoje najbolje verzije. Štoviše, takvim ophođenjem budimo istu iskru i u samima sebi. Ljubavlju koju iskazujemo drugima utjelovljujemo ljubav koju Bog iskazuje prema nama i činimo se dostojnima nje.
Slijedom toga, kada Krist, prema Svetom pismu, ženu u preljubu spašava od kamenovanja uz poznatu rečenicu “tko je bez grijeha neka prvi baci kamen”, on ne validira njezin grijeh niti negira njegovo postojanje, već ukazuje na to da njezini suci moraju sagledati svoje grijehe prije nego upru prstom u tuđe. Ukazuje i na to da u toj ženi, kao i u svima nama, postoji nešto više od njezinih grijeha. Stoga, osim što kaže “ne osuđujem te”, što čak i pojedinci bez vjere danas vole citirati, kaže i “idi i odsada nemoj više griješiti”, a odraz toga čujemo i od svećenika nakon ispovijedi. Vjernik je odriješen grijeha jer ih je artikulirao, time se odvojio od njih te se za njih pokajao. Svojom je slobodnom voljom tako stao na stranu spomenute iskre, priznao njeno postojanje i skrušio se pred činjenicom da je svojim djelovanjem nije bio dostojan. Kršćansko pokajanje, dakle, implicira postojanje objektivnog ideala kojeg nismo uspjeli dosegnuti, zbog čega se kajemo. S obzirom na objektivnost i univerzalnost tog ideala, spašavanjem žene od brutalne kazne Krist je spasio i njezine suce, jer bi ista mjera kojom su oni prosudili nju kasnije bila primijenjena i na njih same, zatvarajući njihov mikrokozmos u spiralu nasilja na kakvu nas je naša povijest nažalost naviknula. Spirala nasilja jest, još jednom, objektivno loša, stoga ju valja zaustaviti.
Spasenje od zla moguće je, kršćanstvo uči, samo kroz Krista. ”Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni”. Ocu, odnosno suštini dobra i stvoritelju neba i zemlje, dolazimo slijedeći njegova pravila i spoznajući novi savez koji je s nama sklopio preko svog sina. Dana nam je slobodna volja, no, sukladno tome kako se i mi odnosimo prema svojoj djeci, s njome nam je dano i usmjerenje. Bez tog usmjerenja, bez granica koje diferenciraju dobro od lošega, sloboda se urušava u svojoj dekontekstualiziranosti. Ona tada nalikuje paradoksalnoj slobodi čovjeka puštenog u pustinju – čovjeka kojem je dano pregršt naizgled jednakih smjerova, no nije mu dana mapa ni metoda odabira ijednog od njih. On je, kako su rekli egzistencijalistički filozofi, osuđen biti slobodan. Slobodni smo birati kako bismo izabrali dobro, stoga pozitivna emocija i duhovni mir ne dolazi iz same slobode, nego iz ispravnog korištenja te slobode. Jednako tako, tolerancija izvučena van transcendentne cjeline gubi svoj smisao i počinje se samoizjedati. Ukoliko smo tolerantni prema svemu, moramo biti tolerantni i prema netoleranciji, odnosno prema onome što će tu toleranciju dokinuti, što nas pretvara u zmiju koja počinje proždirati svoj rep.
Upravo tome svjedočimo i u modernom društvu, društvu koje uživa u posljedicama kršćanskog morala i kršćanske ljubavi, no koje je odbacilo Oca koji ih je stvorio, Sina koji ih je utjelovio i Duha uz pomoć kojega ih spoznajemo. Vaga istine, ispravnosti ili objektivnosti s jedne strane i ljubavi s druge tako odlazi van balansa, pretvarajući i samu ljubav, odnosno njezin kvazihumanistički razvodnjeni ekvivalent zvan “tolerancija” u potencijalno oružje. Kada kažemo da smo spremni tolerirati “sve”, najčešće mislimo da smo spremni tolerirati sve što sami procijenimo kao vrijedno tolerancije. Desakralizacija time još jednom vodi u prometejstvo, jer se prevelika odgovornost i moć daje sferi svjetovnog i ljudskog. U ime suvremene relativnosti, skeptičnosti i uviđavnosti relativiziralo se ono vansvjetovno i objektivno, koje je tim pojmovima i omogućilo život, čime si je (moderan) čovjek darovao baklju kojom može nadalje prosuđivati o tome koga valja odriješiti grijeha, a koga valja kamenovati. U ime žrtava traže se nove žrtve, rekao je Rene Girard. Kierkegaard je pak u tome vidio suštinski manjak vjere modernog čovjeka. Budući da se duhovno ispraznio, da se više ne klanja onome pred čime sve svjetovno, pa i ono najzločestije pada, on pred zlom osjeća tjeskobu. Ta ga tjeskoba navodi na panično samoograđivanje od zla kroz iznimno opasnu projekciju zla na “one druge”.
Nismo spremni živjeti sa svojom palom grešnom prirodom, pa se cementiramo u daljnji grijeh tako što grijehe tražimo i iskorjenjujemo iz drugih. Koliko god se voljeli dičiti svojom modernom naprednošću, mi ćemo prvi kamenovati ženu koja je odstupila od našeg pravovjerja – koja, primjerice, nije “tolerantna” – jer nećemo moći prepoznati stranu nje koja ima moć nadići svoje trenutno stanje. Prevedeno u kierkegaardovske termine, to znači da više ne znamo istinski voljeti. Tu stranu nećemo prepoznati ni u samima sebi, no ne zato što mislimo da se u nama, kao u hipotetskoj grešnoj ženi i u svima drugima koji odstupaju od naših uvjerenja, nalazi isključivo grijeh, već zato što se uvjeravamo da se u nama nalazi isključivo vrlina. U svom strahu od (prvenstveno vlastitih) grijeha te u nerazumijevanju koncepata ljubavi i slobode, Kristove su teze u suvremenom društvu okrenute naglavačke. Umjesto “ne osuđujem te, idi i odsada više nemoj griješiti” mi govorimo “osuđujemo te jer si ti osuđivao, a osuđivati se ne smije. Grijeh ne postoji, ali tvog se grijeha toliko bojimo da ćemo te kamenovati kako bismo se od njega zaštitili”.
Sapere Aude
crodex.net
