Pripadnici “specijalne milicije” tzv. SAO Krajine, u noći, 4/5. studenoga 1991. godine u okupiranoj Petrinji, hicima iz vatrenog oružja usmrtili su Kozbašić Milana (1952.), Gordanu (1954.) njihovu djecu, Tamaru staru 13 godina i Alena starog 8 godina.
„Bilo je prohladno maglovito petrinjsko jutro tog utorka, 5. studenog 1991. kada je jedanaestogodišnja Tanja obula svoje gumene čizmice i kao nebrojeno puta do tada preko livada koje su spajale dvorišta obiteljskih kuća krenula do susjeda kako bi ih pozvala na jutarnju kavu. Prateći je u stopu za njom je krenuo i mlađi brat Goran, šestogodišnjak. Korak po korak nadomak kuće primijetila je kako su balkonska vrata na katu spavaće sobe čika Milana i teta Goge, kako ih je nazivala, širom otvorena. Kroz njih vijorila je velika bijela zavjesa nošena vjetrom izgledajući poput goleme zastave za predaju.
Prelazeći preko ograde kako to već samo djeca znaju jer na kapiju ulaze jedino odrasli, ugledala je i širom otvorena ulazna vrata na kući svojih susjeda, obitelji Kozbašić. Nerijetko se čika Milan žalio kako zbog vraćanja dima u kotlovnici mora provjetravati kuću. Izuvši svoje čizme u predsoblju bez javljanja krenula je prema dnevnoj sobi. Ispunjen skoro potpunim mrakom u dnevnom boravku spuštenih roletama probijao se tek snop svjetlosti s malog kuhinjskog prozora. Pogled joj stane iznad blagovaonskog stola; s lustera prebačen visi prerezan kabel za žarulju, a na stolu pepeljara puna opušaka i pepela. Stolice za sjedenje neuredno stoje kao da je netko prije par minuta ustao i nije ih vratio. Na kutnoj garnituri netko pokriven spava. Znala je da su zbog povremene pucnjave i granatiranja spavali ovdje no jorgan i jastuci porazbacani su posvuda. Ispod jorgana izviruje nepokriveno stopalo, noga njenog prijatelja, dječaka, devetogodišnjeg Alena. Pri dnu ležaja pored njegove noge maleni bijeli jastuk s mrljom čudno crvene boje, kao isprane. Nije ga htjela probuditi, pomislila je da spava i krenula na kat potražiti Tamaru, čika Milana i teta Gogu. Bez riječi, dok ju u stopu prati brat uspinjala se drvenim stepenicama. Stepenice pune fine bijele prašine koja se lijepila za njene čarape, a koja je inače otpadala sa zida kada se uz njega brzo trči. S vrha stepenica naziru se vrata spavaće sobe Milana i Goge, i ona su širom otvorena.
Zastaje na pragu – Milan i Goga jedan do drugog nepomično potrbuške leže na svojem bračnom krevetu – obuveni u svojom papučama. Pri dnu kreveta ponovo jastuci… jastuci s crvenim mrljama.. S onih otvorenih balkonskih vrata zavjesu i dalje valja vjetar od propuha dok iza nje izviruje maleni sivi mačak koji se umiva. Izgleda sit jer na balkonu stoji kutija s hranom koju je majka teta Goge poslala jučer..
Tanja, kao u nekom polusnu, ne shvaćajući prizore koji se otvaraju kao rupa iz najmračnije bajke zla za odrasle primijeti otvorena vrata i Tamarine sobe. Kao da je netko nešto tražio; razbacane Barbie lutke kojima su se još jučer igrale, stari novčići i novac igre Monopoly razasuti po podu. Znala je da njih dvije nisu napravile taj nered. Jedina vrata koja su bila zatvorena bila su vrata Alenove sobe. Već je pritisnula kvaku ali nešto joj nije dalo ući. Okrenula se i prolazeći kroz dnevnu sobu negdje u hodniku obuzela je jeza i počela je trčati prema izlazu. Kada se primila za štok od vrata, kako bi se pridržala obuti čizme pola štoka je otpalo. Tada je shvatila da su ulazna vrata na kući provaljena. U tom trenu začula je plačni glas svog brata koji je molio da ga pričeka…Vratila se kući bez Kozbašića i mami jedva prozborila
– Oni su svi mrtvi.”
Tamara, trinaestogodišnjakinja i Alen, devetogodišnjak u obiteljskoj su kući ubijeni u noći s 4./5. studenog 1991. godine sa svojim roditeljima u okupiranoj Petrinji. I na njihove dječje glave prislonjeni su jastuci prije smrtonosnog hica.
Alenu u dnevnom boravku na kutnoj garnituri, Tamari koja se pokušala sakriti pod bratov krevet u njegovoj sobi na podu.
U pidžami za spavanje. Oboje.
Noć je to kad je Petrinja prvi put zanijemila nad zločinom počinjenim nad njenom djecom….
Tamara i Alen odavno su “zaslužili” da im spominjemo imena… toliko im dugujemo.
„Sjećam se plača i četiri kovčega naslonjena ispred kuće na ogradu koju smo toliko puta preskakali. Taj dan 5. novembar otišli su zauvijek od mene. Nikad ih nisam zaboravila.”
Teško je pronaći riječi kojima se može opisati osjećaj kada vam o ratnom zločinu nad cijelom obitelji, nad djecom, mojim vršnjacima, ispriča osoba tek koju godinu starija od mene tada, koja ga je vidjela u dobi od 11. godina.
Djevojčica, prijateljica, susjeda iz ulice.
Tanja 
————–
Tijekom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj od 1991. -1995. godine ubijeno je, poginulo i smrtno stradalo 381 dijete
Izvor:Ani Galović
