” U boj, krenite junaci svi
Kren’te i ne žal’te život svoj!
Cer da čuje tvoj, Cer nek vidi boj
A reka Drina, slavu, hrabrost
I junačku ruku oca, sina! ”
Marš na Drinu.
Ta se pjesma orila kad je okupiran Vukovar 18. studenog 1991. godine nakon 87 dana nadljudske borbe protiv nebrojeno puta jačeg i brojnijeg neprijatelja.
Da, to ćete pronaći u svim normalnim povijesnim knjigama i u svim spisima koji se tiču bitke za Vukovar.
Sve je to istina, ali s jednim dijelom se neki ljudi baš i ne mogu složiti.
Jer, oni koji znaju što je to dio Vukovara zvan Pejton i oni koji znaju što je desetak hrvatskih branitelja tamo napravilo, pad grada nikako ne mogu priznati pod 18. studenog.
Jeste li ikad čuli za ljude poput Tomislava Josića i brata mu Miroslava? Za Ivicu Banožića i Roberta Živkovića? Za braću Voloder? Znate li što su ti ljudi napravili? Rijetko tko zna. I, iskreno, sad upravo razmišljam koju riječ napisati. Kojom riječi se može opisati što su ti ljudi napravili 19. studenog 1991. godine u jednom dijelu Vukovara? Ako napišem da se radi o čudu, to opet neće biti dovoljna riječ. Ali, eto, neka bude. Neka bude čudo. Riječ čudo je najprikladnija za opisati ono što ćete sad pročitati u nastavku teksta.
” Borili smo se protiv tih divljaka, tih smradova, tih smrdljivih četnika. To trebate vidjeti kako su ti ljudi izgledali. To je bilo nešto grozno. To je bilo bradato, dlakavo, čupavo. Strašno na što su ti ljudi sličili. A ovdje su bile takve borbe i takvi sukobi da toga ni na filmovima nema. S takvim divljacima se ići tući, boriti. ”
Ovo su riječi hrvatskog vojnika i vukovarskog branitelja Vlatka Volodera, jednog od sudionika bitke za Pejton.
Pejton je dio Borovo naselja koji se nekako nalazi ” na granici ” s Vukovarom. Desetak branitelja se zateklo tamo u noći s 18. na 19. studenog 1991. godine. Oni su tu još od 14. studenog.
Oni ne znaju da je Vukovar okupiran. Oni se nalaze u dijelu grada imenom Pejton ( nazvan po seriji ” Gradić Peyton ” ). Oni ne znaju kakva je situacija u cijelom gradu. Oni ne znaju što se događa. Oni ne znaju kakav će biti rasplet.
I, vjerovali ili ne, oni se i dalje bore!
A, tolika borba vjerojatno se ne bi ni dogodila da se jedan dio četnika nije probio iza njih i pobio nekoliko branitelja i civila. To je toliko izrevoltiralo ove hrabre ljude da su cijeli dan nanosili gubitke neprijatelju. I to u tolikom broju da se čini nevjerojatno.
Vlatko Voloder, Robert Živković, braća Miroslav i Tomislav Josić i još nekoliko ljudi je taj dan napravilo nemoguće. Njima je bilo svejedno hoće li poginuti ili ostati živi. Nisu znali tih zadnjih dana ništa. Hoće li doći pomoć ili ne. Hoće li uspjeti pregovori ili ne. A kad su u tom četničkom proboju obrane ubijeni otac i ujak od braće Josić, onda je nastala prava, može se slobodno tako reći, tarapana.
Pucali su na četnike svim što su imali. Likvidirali su ih nemilosrdno. Kako je koji došao, tu je odmah i ostao. Zauvijek.
Posebno hrabar čin je napravio Miroslav Josić.
U jednoj ulici je bio oklopni transporter. On je bio onesposobljen za kretanje, ali i dalje u funkciji potpore. I bio je pun četnika. Miroslav je stao sa strane i čekao s uperenom puškom. Sam. Oko njega nijednog branitelja, samo četnici. I ovi u transporteru su pomislili da je valjda gotovo i krenuli su izlaziti. I to im je bila zadnja greška.
Miroslav Josić je kratkim rafalima likvidirao sve u transporteru. Izlazili su po dvojica. I po dvojica su pogibali. A kad ih je sve potukao, vratio se među branitelje.
Vlatko Voloder, jedan od junaka ove priče je uz pomoć Tomislava Josića potjerao jedno oklopno vozilo! Naime, kako nije više bilo protuoklopnih sredstava, o borbi protiv tenkova su mogli samo sanjati. Ipak, ostalo nekoliko protuoklopnih ručnih bombi. I u toj strci i metežu su njih dvojica jednostavno zaboravili da te bombe imaju mali padobran!
I Vlatko je trčao za tim oklopnjakom kao u crtanom filmu i bacao te bombe, a Tomislav je pokušao nekako ih baciti pod gusjenicu. A kako bi koju bacio, padobran bi se otvorio. Ipak, četnici su bili toliko preplašeni s tim ” poludjelim ustašama ” da su jednostavno – pobjegli!
U napadu na taj dio grada, Pejton, je sudjelovalo oko 550 četnika i vojnika JNA. Hrvatskih branitelja je bilo ne više od 10. Dakle, omjer snaga je bio 55 naprema 1 u korist neprijatelja. I neprijatelj je pretrpio gubitke od najmanje 60 mrtvih i isto toliko ranjenih.
Toliki je bio žar tih naših branitelja da su pobjedili 55 puta brojnijeg neprijatelja i uspjeli su se nakon toga nekako povući u Borovo naselje gdje su mislili izići u proboju.
No, kako jedan od njih nije htio ostaviti djevojku, a Vlatko Voloder ranjenog brata, nisu otišli u proboj, nego su ostali i predali se, te završili u logoru u Stajićevu i u Srijemskoj Mitrovici.
U logoru su prošli strašne torture i premlaćivanja da je nezamislivo da to netko može preživjeti.
Svakodnevno batinjanje, ispitivanje i mučenje je bilo kao ” dobar dan “. Posebno su ih ispitivali i tukli u vezi Pejtona i radi ogromnih gubitaka koje su nanijeli JNA i četnicima. Jer, oni su morali nekako opravdati te gubitke.
I batine koje su dobivali u logorima nisu bile batine nego batinetine. I to dobre.
Jedan oficir JNA ( namjerno nisam napisao časnik jer taj čovjek nema nimalo časti ) je pohvalio Miroslava Josića što je sam likvidirao posadu oklopnjaka i rekao da ga je JNA ” lepo obučila “. Zatim ga je prebio na mrtvo ime.
Tomislav Josić je bio u samici oko 5 mjeseci. Uz svakodnevno batinjanje, dakako. Robert Živković je dobio takve batine da je mogao ležati samo na trbuhu i dijelom čela se dotaknuti tla. Ostalo sve je bilo u bolnim podljevima.
Braća Miroslav i Tomislav Josić
Ipak, nakon 9 mjeseci torture, a na veliku žalost jednog djela oficira JNA, svi su razmijenjeni u Nemetinu u kolovozu 1992. godine i priključili su se Hrvatskoj Vojsci.
Danas su još živi svi akteri ove jako malo poznate bitke na kraju bitke i zasluženo žive mirnim životom.
I to, a gdje drugdje nego u Vukovaru, kojeg su tako srčano i hrabro branili.
A danas, uz toliko gluposti i budalaština koje se promoviraju, prava je sramota što se za junaštvo ovih normalnih i skromnih ljudi jedva imalo zna.
I fascinantan je podatak da su te zadnje dane branitelji Vukovara ostali gotovo bez svega. Niti strjeljiva, niti oružja, ničega gotovo da nisu imali. Dok je neprijatelj imao sve. Sve, osim jednog – nisu imali srce hrvatskog vojnika koji brani svoje i kojo ne napada tuđe.
Fotografija gore prikazuje heroje bitke za Pejton. Slijeva na desno su Robert Živković, brat Vlatka Volodera, Vlatko Voloder i Miroslav Josić.
Izvor:Povijest Prava Istina
