Vladimir Putin je u svom govoru Rusiju definitivno „odrezao“ od tzv. Zapada, i njegove agresivne genderističko-globalističke politike.
Pred očima javnosti još se jednom događa razlaz Rusije i Zapada, točnije Rusije i EU. Najveća država na svijetu i velesila ČVRSTO je odlučila odbaciti ono što se danas nametnuto ideološki uspostavlja u Europi i zemljama zapadnog civilizacijskog kruga.
Prije oko mjesec dana britanski The Guardian objavio je zanimljiv tekst o tome kako je oko 50 posto mladih u Velikoj Britaniji sklono marksizmu kao društvenoj ideologiji, a slično je i u SAD-u. Slučajno ili ne, ovaj se tekst djelomično poklopio s dramatičnim govorom ruskog predsjednika Vladimira Putina na Međunarodnom forumu Valdai u Sočiju krajem listopada, piše Zoran Meter glavni urednik i analitičar za geopolitika.news u kolumni za taj portal.
Na prvi pogled, rekli bismo, čudno, poglavito iz perspektive naroda i država koji su na svojoj koži osjetili sve „blagodati“ velikog društvenog eksperimenta – socijalizma, kao navodne prijelazne faze do besklasnog društva – komunizma, koji bi, zapravo, bio raj na Zemlji iako od idejnih tvoraca nije zamišljen s Bogom u središtu, koji je bitak tj. prapočelo svega.
Preciznije, taj je eksperiment krenuo ploveći idejama utopijskog idealizma, da bi se na kraju nasukao i razbio o onu općepoznatu „Homo homini lupus“ („čovjek je čovjeku vuk“) konstruiranoj od strane teoretičara države i filozofa Thomasa Hobbesa.
Međutim, čuđenju navodima britanskog medija zapravo nema mjesta. Marksističke ideje s kraja 19. st. nastale su i bile su namijenjene razvijenim društvima zapadnih država, a ne, kako se na kraju pokazalo – agrarnoj Rusiji odnosno SSSR-u i nešto kasnije nerazvijenoj i ratovima opustošenoj Kini. Mogli bismo slobodno reći: marksizam se vraća onamo gdje je nastao i komu je izvorno bio i namijenjen.
Ali ne treba ići previše u povijest i njezina teoretiziranja da bi se protumačio spomenuti sadašnji fenomen, koji, zapravo, nije nikakav trend jer traje već duže vrijeme. Dovoljno je pogledati oko sebe, unutar razvijenih zapadnih država (pa tako i našeg), kako bismo spoznali da je kapitalizam, kao društveni model, iscrpio svoj potencijal i da više nije u stanju adekvatno odgovarati na nagomilane probleme ljudi.
Siromaštvo, koje je prije 30-ak i više godina bilo rezervirano za zemlje Trećeg svijeta, ili gospodarski i moralno posrnule zemlje bivšeg Istočnog bloka, zahvatilo je široke slojeve u gotovo svim ekonomski i tehnološki razvijenim zemljama zapada. Samo u Sjedinjenim Državama više je od 50 milijuna krajnje siromašnih ljudi živjelo prije pandemije Covid-19, što je sramotan podatak za najbogatiju zemlju svijeta. S posljedičnom post-pandemijskom krizom (koja zapravo još traje), propašću tvrtki i gubitkom radnih mjesta taj je broj sada još i veći.
Drugim riječima, došlo se do one točke kada se spoznalo da je potrebno tražiti nove razvojne pa i ideološke modele, a to dobro znaju svjetske elite, svjesne nužnosti dubinskih promjena (o njima se itekako raspravlja). One od toga ne bježe, a problem je „samo“ kako pronaći pravu alternativu a da se ne ugroze njihovi temeljni interesi.
Kapitalizam je izgubio dah ponajviše zbog svoje degeneracije tj. transformacije od svojevrsnog prirodnog stanja odnosa među ljudima (od pamtivijeka ljudi međusobno trguju i vode se nepisanim načelima ponude i potražnje (što nije ništa drugo nego kapitalizam u svom izvornom, prirodnom obliku) u kojoj je uvijek netko uspješniji, a netko manje ili nikako uspješan), do gramzivosti i pohlepe neviđenih razmjera, uz izostanak bilo kakve empatije za obične ljude i njihove probleme. Neoliberalni kapitalizam uništio je stup zapadnih društava – dominantni srednji sloj, koji danas još jedva postoji i postao je toliko tanak da ga sloj siromašnih ubrzano dostiže, pa i prestiže.
Jaz između bogatih i siromašnih, gladnih i sitih, pravno nedodirljivih i društveno odbačenih i marginaliziranih postaje sve veći i sve teže premostiv, do te mjere da počinje ugrožavati i način života onih koji uživaju u blagodatima pomahnitalog neoliberalizma, koji osim za goli profit ne mari nizašto drugo. On je za osiguranje profita spreman na pljačku čak i vječnih javnih dobara poput voda (koje moraju biti dostupne svima ali će i one uskoro na burzu ako se nešto žurno ne promijeni), a u svojoj je pohlepi spreman na sve – i na uporabu „meke“ i „tvrde“ sile.
Sve to, što je jednako opasno, prati i potpuna degradacija istine kao kozmičkog pojma oko kojeg ne može biti kompromisa, kako od strane medija koji su izgubili svaki kredibilitet i prvotnu ulogu istinitog informiranja ljudi i prešli u sferu nekritičkog i propagandnog izvješćivanja, do političara – koji po pitanju borbe za istinu i za široke slojeve građana koji ih biraju nisu niti spomena vrijedni.
Sve je ovo moralo dovesti i dovelo je do najnovije svjetske krize, za koju će zbog međusobnog velikog nepovjerenja među društvenim slojevima, narodima i državama biti teško pronaći zajednički odgovor čovječanstva, a koji je u ovom opasnom trenutku i više nego nužan. Željena izgradnja nekog budućeg – boljeg, sigurnijeg i sretnijeg svijeta je „sizifov posao“ iz slijedećeg razloga: Thomas Hobbes jednostavno je bio brutalno u pravu.
Jer želja za dominacijom, moći i pohlepom, glavni su pokretači većine ljudi – ne samo unutar vladajućih elita, već i u običnom puku koji ta ista načela primjenjuje i na svojim društvenim hijerarhijskim razinama. Rekli bismo, svaka ulica i kvart imaju svoje moćnike i za održanje svog dominantnog položaja spremni su na sve, pa i na borbu na život i smrt. Daleko je to i od komunizma i od raja.
I tu, zapravo, dolazimo na našu vječnu temu – geopolitiku, koja nije ništa drugo doli alat za osiguranje egoističnih – tzv. nacionalnih interesa, koji s nacijama nemaju nikakve veze, već samo s elitama koje njima upravljaju, a narod koriste prema potrebi – obično za „tvrdu“ silu prema nepokornima – iz suprotnog tabora.
Pogledajmo, stoga, što nam je prošli tjedan donio novog i bitnog iz sfere globalne geopolitike.
Dramatični Putinov govor, na razini čuvenog – minhenskog
Na spomenutoj Međunarodnoj konferenciji debatnog kluba Valdai, u Sočiju, na kojoj su sudjelovali predstavnici iz više od 45 zemalja, glavna zvijezda – očekivano – bio je ruski čelnik Vladimir Putin. Njegov će govor, usudio bih ga se svrstati u kategoriju onog čuvenog s minhenske sigurnosne konferencije (MSC) iz 2007. g., koji je prema mnogim analitičarima označio prekretnicu svijeta – sigurno postati predmet mnogih analiza, a ima i zašto.
Naime, iz Putinovog govora izdvojio bih dva ključna elementa, gotovo revolucionarnog karaktera, koji mijenjaju sve:
- Stvaranje nove ruske ideologije;
- Promjena ekonomskog modela tj. kraj kapitalizma
Što se tiče prvog elementa, Putin je, zapravo, po prvi put nakon raspada SSSR-a i uspostave RF formulirao jasnu ideologiju ruskog društva, koje je do sada bilo de-ideologizirano tj. lutalo od krajnosti neoliberalnih ideja do žala za komunizmom, uz dominantni sloj tzv. centrista ili tradicionalista od kojih je većina usmjerena na pravoslavlje kao dominantnu državnu religiju.
Tu je novu ideološku matricu, koja će nesumnjivo postati i službena tj. uključena u svekoliki ruski društveni sustav, prije svega sustav obrazovanja, kulture, umjetnosti ali i ključnih medija – Putin nazvao „umjerenim konzervativizmom“, ili, drugim riječima – oslanjanje na tradicionalne vrijednosti ruskog društva.
Prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, Putin je službeno raskrstio s neoliberalnim idejama Zapada koje se posljednjih desetljeća globalno nameću kao dominantne vrijednosti (isto tako i Rusiji), najprepoznatljivije u obliku tzv. gender ili rodne ideologije i s njom povezanih „operacija“ oko LGBT i sličnih pokreta koji manipuliraju biološkim tj. prirodnim stanjem čovjeka na do sad neviđenoj razini. Putin je kazao kako je umjereni konzervativizam najbolji i najracionalniji ideološki oblik u vremenu preustroja svijeta koje će trajati jako dugo i do kojeg će sigurno doći.
Objašnjavajući svoj stav izjavio je slijedeće: „Konzervativizam nije ono što ometa ići prema vrhu i naprijed, već ono što priječi ići natrag i dolje, prema kaosu.“ Putin želi reći kako se mora uzimati sve ono pozitivno iz prošlosti i kretati se polako i oprezno prema budućnosti, bez naglih i revolucionarnih potresa, kao i bez raznih bioloških, socijalnih i filozofskih eksperimenata.
U tom je kontekstu podsjetio kako su se u Rusiji prije 100 godina (komunističkom revolucijom) počeli provoditi različiti eksperimenti, koji su čak bili prilično popularni u tadašnjem svijetu, ali koji nisu doveli ni do čega dobrog i čije se posljedice osjećaju do danas. Putin upozorava kako Zapad upravo sada „staje na one iste grablje“ na koje je prije jednog stoljeća stala Rusija.
U tom je smislu kazao slijedeće: „U to doba tzv. „kulturni traderi“ uvodili su tzv. nove spoznaje i mijenjali vrijednosni sustav čije se (negativne) posljedice osjećaju do danas.“ Putin u govoru upozorava na današnji udar na obitelj, na djecu kojima se još od vrtićke dobi nameće da sama odlučuju o tome žele li biti muško, žensko ili nešto treće, što, kako navodi, ulazi i u sferu „kaznene odgovornosti protiv čovječnosti“ jer djeca nisu u mogućnosti takve odluke donositi a što zna svaki dječji psiholog.
Oduzimaju im se roditelji tj. ukidaju pojmovi otac i majka i uvode brojni drugi eksperimenti pod formom navodnih znanstvenih dostignuća odnosno napretka. Putin je kazao: „Kome se to sviđa neka tako radi. To je njihovo pravo i mi u to ne ulazimo. Ali ne ulazite ni vi u naše.“ Rusija, sada je to već posve jasno – takve ideologije neće prihvatiti niti ih implementirati u svoj pravni poredak kroz nova zakonska ili ustavna rješenja, a zna se što o tome misli ideološki ali i politički Zapad.
Putin u vrijeme globalne geopolitičke borbe shvaća važnost ideologija za homogenizaciju nacije, odnosno suprotno, pogubnost za državu i naciju kada ideologija (u širem smislu tu se ubraja i religija) ne postoji i kada dolazi do izgubljenosti i lutanja, prije svega mladih ljudi – izloženih svemu i svačemu a nedovoljno pripremljenih (i zbog katastrofalno postavljenog obrazovnog sustava i njegovog relativiziranja) za kritičko promišljanje.
S druge strane ista opasnost prijeti ako postoji više suprotstavljenih ideologija u jednom društvu, što nužno dovodi do raslojavanja i podjela. Najbolji primjer su Sjedinjene Države – danas ideološki potpuno podijeljene na uvjetno rečeno Bidenov neoliberalizam i Trumpov konzervativizam što slabi društvenu koheziju i može imati krajnje ozbiljne posljedice s obzirom na potpunu nepomirljivost tj. nemogućnost koegzistencije dviju koncepcija koje su u samoj svojoj biti suprotstavljene.
I drugi ključni element Putinovog govora više je nego znakovit. On tvrdi kako je suvremeni kapitalistički model ekonomskog razvoja pao u tešku krizu i da izlaza iz nje nema, i da je u blisko vrijeme nužno pronaći novu formulu za razvoj ekonomije, kako u Rusiji tako i u čitavom svijetu, koja se ne smije opirati na stari kapitalistički model. Putin navodi kako Rusiji nisu nužni potresi i eksperimenti koji se sada događaju diljem Zapada.
Misli li Putin ovdje na neki svoj originalni model ili možda na provjereno gospodarski uspješni kineski model socijalizma s jasnim obilježjima tržišnih zakonitosti (nadziranih od središnje vlasti) za sada možemo samo nagađati. Međutim, kazao je kako će on mora biti usmjeren najprije na dobrobit svih ruskih građana.
Putin „odrezao“ Rusiju od Zapada
Iz svega ovog može se zaključiti slijedeće: Putin je svojim govorom u Sočiju javno dao do znanja kako je Rusija konzervativna zemlja, spremna štititi svoje nacionalno i povijesno nasljeđe, i da ima pravo na vlastiti razvojni put i svoj suverenitet, odbacivši tzv. nove zapadne vrijednosti i nove ideologije koje joj se nameću. Time je Rusiju definitivno i sam „odrezao“ od Zapada (iako to isto Zapad svjesno i postupno čini sve ove godine iz geopolitičkih razloga) i njegovog društvenog i ideološkog modela.
Radi se prije svega o političkoj razini, dok će ona ekonomska ostati u okvirima i količini koja dvjema stranama odgovara i većim dijelom temeljena na bilateralnim osnovama. Putinov govor je svojevrsno finale dugogodišnje „brakorazvodne parnice“ Rusije i Zapada i označava gotovo civilizacijski razlaz dviju strana, koje, da bi tragedija bila veća, pripadaju istom civilizacijskom krugu iako su povijesno uvijek bili u sukobu. Ali drugog rješenja jednostavno nije moglo biti s obzirom na količinu nagomilanih problema i izostanak istinske volje za njihovim rješavanjem uz uvažavanje interesa druge strane, opet zbog svemoćne i sveprisutne geopolitike i tzv. nacionalnih interesa koji su jedino vječni.
O konačnom razlazu dviju strana govori i drugi najvažniji geopolitički događaj prošloga tjedna:
Krah odnosa Rusija-NATO
Prošli je tjedan Rusija oštro odgovorila na nedavno ukidanje akreditacija NATO saveza za 8 ruskih diplomata iz ruske misije pri NATO savezu u Bruxellesu i smanjivanjem njezinog ukupnog broja. Moskva je donijela odluku o zatvaranju svoje misije, ali i o zatvaranju misije za vezu NATO saveza u Moskvi od 1. studenog.
Ironično, na Zapadu su odmah uslijedile brojne negativne političke i medijske reakcije na ovaj ruski potez u smislu da on dokazuje rusku agresivnu politiku prema Zapadu, da će se Zapad sada morati još čvršće ujediniti u borbi protiv zajedničkog neprijatelja od kojeg nakon ovog poteza više nitko nije siguran i sl.
Bilo je, naravno, i puno umjerenijih stavova, poput izjave njemačkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa koji je kazao: “To komplicira stanje koje je već bilo teško. Njemačka je težila u okviru NATO-a dijalogu s Rusijom.” Naglasio je kako bi odluka Moskve mogla “ozbiljno narušiti” njene odnose sa zapadnim zemljama.
Međutim, ne znam što Maas time zapravo misli, s obzirom da su ti su odnosi već odavno ozbiljno narušeni, a zapravo se više i nema što narušavati kad nikakva suradnja niti ne postoji. Još 2008. g., nakon rusko-gruzijskog rata, NATO je objavio kako se prekida svaka praktična civilna i vojna suradnja s Rusijom. NATO je od tada pa do nedavno u više navrata smanjivao broj ruske misije neizdavanjem akreditacija, često ruske predstavnike optužujući za špijunažu (a tko se, budimo realni, u takvim sferama i unutar takvih formata time uopće ne bavi na obje strane?).
Naravno da su ozbiljnosti situacije, kao i ruske odlučnosti itekako svjesni u europskim prijestolnicama pa su tako vrlo brzo iz Pariza i Moskve stigli prijedlozi za sastanak također dugo godina posve pasiviziranog formata Rusija-NATO. Pojedini njemački ozbiljni analitički krugovi upozoravaju Rusiju da je odigrala pogrešan potez i da je time išla na ruku samo Washingtonu s kojim će sada morati stajati „jedan na jedan“, bez sudjelovanja Berlina i Pariza koji su uvijek bili svojevrsni korektor ili kočnica naglih poteza agresivnog prekoatlantskog saveznika.
Međutim, stvar je u tome da Moskva posljednjih godina ne primjećuje takvo „kočenje“ od strane francuskih i njemačkih partnera i da dobro zna kako su oni sada nemoćni donijeti bilo kakvu odluku koja ne bi bila u interesu Washingtona, ali i da ne mogu spriječiti bilo kakvu ključnu odluku osmišljenu u Washingtonu, čak i kada im ona ne ide u prilog. Zato u Rusiji veliki broj analitičara podupire odluku ruskog MVP-a o prestanku djelovanja spomenutih misija i smatraju kako je Moskvi jednostavnije razgovarati nasamo s Washingtonom nego s „napuhanim pjetlićima“ iz EU koji ni o čemu ne odlučuju ali su zato Rusima uvijek spremni davati lekcije.
I za kraj. Svojevrsnu potvrdu moje, gore navedene teze o konačnom razlazu Zapada i Rusije dao je zapovjednik britanskog Glavnog stožera oružanih snaga, general Nicholas Carter, kroz svoje riječi od 19. listopada, u intervjuu za Centar za novu američku sigurnost (Center for a New American Security – CNAS). On je, između ostalog kazao kako je nakon sloma bipolarnog globalnog sustava (nakon završetka hladnog rata između SAD-a i SSSR-a) počela era unipolarnog svijeta (vodstvo SAD-a) i kada je fokus pozornosti premješten na borbu protiv terorizma. Međutim, smatra Carter, sada opet dolazi vrijeme multipolarnosti i “doba stalne konkurencije”.
Drugim riječima Carter priznaje ono što se na Zapadu dugo nije željelo priznati: krah globalne hegemonije SAD-a i rađanje policentričnog svijeta. Rekao bih – svijeta koji puca po šavovima u mnogim svojim dijelovima i čija je budućnost krajnje neizvjesna.
