“Svi ljevičari su oduševljeni stavovima nadbiskupa Mate Uzinića. Ni jedan ljevičar se nije evangelizirao uslijed oduševljenja stavovima nadbiskupa Mate Uzinića.” napisao je poznati odvjetnik Davorin Karačić.
Hrvatski javni prostor posljednjih godina svjedoči fenomenu koji je istodobno tragikomičan i simptomatičan za stanje duha modernog društva: nadbiskup Mate Uzinić postao je miljenik ljevičarskih medija, kolumnista i „kulturne elite“. Njegovi istupi o „uključivosti“, „suočavanju s vlastitim zločinima“, „razumijevanju“ i drugim modernim floskulama oduševljavaju sve od zadnjeg lijevog portala do salona s Preradovićeva trga. Jedan problem, međutim, ostaje – nitko od tih oduševljenih nije se obratio.
I dok nadbiskup Uzinić poziva na dijalog, samokritiku i prihvaćanje „drugih i drukčijih“, oni koji ga tapšu po ramenu i dijele njegove statuse po društvenim mrežama, ostaju dosljedni u svojoj averziji prema Crkvi, sakramentima i – ne zaboravimo – samom Kristu. Liturgija ih ne zanima, ispovijed smatraju psihološkim reliktom srednjeg vijeka, a pričest – ako je i prime – više je performans nego čin vjere. Ukratko, svi oduševljeni – nijedan evangeliziran.
Kad bi se bar jedan od oduševljenih progresivaca odlučio doći na misu, pokleknuti pred Presvetim i reći: „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“, možda bi ova lavina lažnog divljenja imala kakvog duhovnog ploda. Ali ne – njihova oduševljenost nadbiskupom je poput oduševljenja ateista papom Franjom kad je kritizirao kapitalizam: površno, selektivno i bez ikakve želje za istinskim obraćenjem.
Zanimljivo je da isti ti „obozavatelji“ katoličkog pastira redovito ismijavaju ostale biskupe, svećenike i vjernike koji ostaju vjerni nauku Crkve. Za njih su oni „zatucani“, „rigidni“, „nazadni“. Ali zato kad jedan nadbiskup progovori jezikom koji im je blizak – i dalje ne dolaze u crkvu. Ne mijenjaju život. Ne vjeruju. Samo aplaudiraju.
Na kraju ostaje pitanje: što Crkva dobiva tim „popularnostima“? Evangelizacijski rezultat je – nula. Kulturalni kapital? Ništa što većina medija ne bi sutra srušila ako Uzinić jednom slučajno spomene grijeh pobačaja. Istina, može se reći da se traži most prema „periferijama“. Ali ako most ne vodi u Crkvu, u sakramente i istinu – kamo vodi?
Možda je vrijeme da se prestanemo veseliti aplauzima onih koji ne vjeruju. Jer kad Crkva počne govoriti jezikom svijeta, svijet možda zaplješće – ali duše ostanu izgubljene.
Crodex.net
