Koliko ste puta čuli priču o tome kako je Pavelić ‘poklonio’ Dalmaciju i Istru Talijanima, a dobri drug Tito sve to ‘vratio’ natrag Hrvatima… Nešto više od dvije godine nakon potpisivanja Rimskih ugovora, i nakon kapitulacije fašističke Italije, NDH ta područja, nakon Poglavnikovog proglasa, vraća pod svoje nadleštvo, a drug Tito i partizani doslovno nisu oslobodili ništa ni od koga, jer u momentu dolaska partizana 1944/45. nijedne ozbiljno organizirane okupatorske vojske na tom području nije bilo, ili je bilo tek u tragovima. Naravno da je potpisivanje i Rapallskih i Rimskih ugovora akt protiv volje i interesa hrvatskog naroda, ali priča o komunističkom ‘junačkom vraćanju’ tih područja Hrvatima jedna je obična farsa, u koju neki i dan danas vjeruju. Tim više situacija je zanimljivija jer su praktički cijelu povijest drugi otimali ta područja Hrvatima, a potpisivanje raznih ‘asocijacija’ moglo bi se protumačiti kao odnos snaga u tom momentu, ili čak političko ‘snalaženje’, međutim otimanje Boke Hrvatima i predaja nje Crnogorcima g. 1945. prvi put je u povijesti učinjeno od, uvjetno rečeno, strane pobjednika, bez ikakvih stranih pritisaka. – To se ističe u tekstu o predaji povijesne pokrajine Boke kotorske Crnoj Gori g. 1945. koji prenosimo, a objavio ga je portal Biram dobro. O ovoj temi nešto iscrpnije i detaljnije pisano u članku objavljenom prije četiri godine na portalu Zajednice bokeljskih Hrvata (ZBH), pod naslovom KAKO JE ODLUKOM SRESKE PARTIJE PRIPOJENA BOKA CRNOJ GORI. Klik na naslov otvara taj članak.
Koliko ste puta čuli priču o tome kako je Pavelić ‘poklonio’ Dalmaciju i Istru Talijanima, a dobri drug Tito sve to ‘vratio’ natrag Hrvatima
Istra i Dalmacija praktički su se cijelu povijest nalazile pod nekom od stranih uprava, vrlo malo su bile u sastavu neke od hrvatskih državnih zajednica, a i dvadesetak godina prije Rimskih potpisani su i Rapallski (Genova) ugovori, kao odraz kontinuiteta stranih posezanja prema tim hrvatskim teritorijama.
Nešto više od dvije godine nakon potpisivanja Rimskih ugovora, i nakon kapitulacije fašističke Italije, NDH ta područja, nakon Poglavnikovog proglasa, vraća pod svoje nadleštvo, a drug Tito i partizani doslovno nisu oslobodili ništa od nikoga, jer u momentu dolaska partizana 1944/45. niti jedne ozbiljno organizirane okupatorske vojske na tom području nije bilo, ili je bilo tek u tragovima.
Naravno da je potpisivanje i Rapallskih i Rimskih ugovora akt protiv volje i interesa hrvatskog naroda, ali priča o komunističkom ‘junačkom vraćanju’ tih područja Hrvatima jedna je obična farsa, u koju neki i dan danas vjeruju.
Tim više je situacija zanimljivija jer su praktički cijelu povijest drugi otimali pa područja Hrvatima, a potpisivanje raznih ‘asocijacija’ moglo bi se protumačiti kao odnos snaga u tom momentu, ili čak političko ‘snalaženje’, međutim otimanje Boke Hrvatima i predaja iste Crnogorcima 1945. prvi put je u povijesti učinjeno od, uvjetno rečeno, strane pobjednika, bez ikakvih stranih pritisaka.
Boka kotorska
Ali, što je bilo s nekim drugim područjima u kojima su stoljećima živjeli Hrvati, a ‘ljubičica bijela’ iste je trajno, dakle trajno, poklonila nekim drugim narodima. I nije u pitanju dobro osmišljena bajka kao kada je riječ o ‘junačkom vraćanju’ Istre i Dalmacije, nego o stvarnom zločinu protiv hrvatskog naroda. Ostavimo po strani i Srijem, i Banat, i Bačku, i BiH, pitanje je što se nakon svršetka drugog svjetskog rata dogodilo s hrvatskom Bokom kotorskom?
Povijest ne pamti veći cinizam od onog kada se pod krinkom ‘narodne volje’ donose odluke koje su sve samo ne odraz volje naroda. Upravo se to dogodilo 8. travnja 1945. godine u Kotoru, kada je na sjednici tzv. Plenuma Narodnooslobodilačkog odbora Okruga Boke donesena odluka o pripajanju Boke Kotorske tadašnjoj Narodnoj Republici Crnoj Gori, piše portal Komunistički zločini.
Odluka je donesena usred noći, bez ikakvog legitimiteta, bez referenduma, bez slobodnog izjašnjavanja građana, isključivo na temelju političke volje Titove Komunističke partije.
Ovaj čin bio je izrazito bolna točka za hrvatski narod Boke, koji je stoljećima bio nositelj kulturne, pomorske i društvene baštine tog prostora.
Dapače, Hrvati Boke kotorske nisu bili pasivni promatrači rata, dio njih čak je bio u redovima partizana, a zauzvrat su im komunisti okrenuli leđa prvom prilikom kada su u pitanju bile granice i etnička stvarnost.
Pripajanje izvan svake zakonske i narodne procedure
Prije same sjednice Plenuma u Kotoru, održan je susret republičkih čelnika: Đure Pucara Starog (NR BiH), Blaža Jovanovića (NR Crna Gora) i Vladimira Bakarića (NRH).
Na tom susretu Bakarić, poznat po svojim političkim kalkulacijama i spremnosti na kompromis na štetu hrvatskih interesa, predlaže da se Boka kotorska pripoji Crnoj Gori.
Očito, takva inicijativa nije mogla biti pokrenuta bez odobrenja Josipa Broza Tita, koji je s vrha odlučivao o sudbinama cijelih naroda. Pripajanje regije s većinskim hrvatskim stanovništvom bilo je plod političkog dogovora, a ne rezultat volje građana.
Tako se dogodilo ono što nije učinila čak ni velikosrpska Kraljevina Jugoslavija – komunisti su, čim su osjetili da imaju svu vlast u svojim rukama, prekrojili granice bez ikakvog pravnog temelja. Kraljevina, uza sve mane, nije dirala teritorijalni integritet hrvatskog prostora na jugoistoku.
Titovi komunisti su, pak, to učinili odmah – potpisom, glasovanjem, partijskom direktivom.
Sjednica koja je odlučila sudbinu: Plenum sreza Boke, 8. travnja 1945.
U zapisniku sa sjednice koja je održana 8. travnja 1945. u prostorijama odbora u Kotoru navode se imena svih nazočnih članova Plenuma i Izvršnog odbora.
Ovdje vrijedi istaknuti ključne osobe koje su sudjelovale:
Blažo Jovanović, predsjednik Crne Gore – politički komesar i Titov čovjek na crnogorskom tlu, čija je nazočnost već unaprijed garantirala ishod glasovanja.
Dušan Popović, predsjednik Plenuma – otvoreno je kazao da se nazočnost Jovanovića koristi ‘kako bi odluke bile valjane’.
Zoro Vojvodić i Mijo Ilić – bili su među onima koji su se kasnije kritički osvrnuli na način donošenja odluke.
Petar Tomanović i dr. Leopold Netović – zagovarali su pripajanje Boke Crnoj Gori ‘kao prirodno rješenje’, iako takav stav nije imao uporište ni u povijesnim ni u etničkim činjenicama.
Na sjednici je bilo nazočno ukupno 32 člana, dok je 11 članova plenuma bilo odsutno.
Prema riječima tadašnjih uglednih Bokelja, odsutni su izbjegli dolazak upravo zato jer nisu htjeli sudjelovati u ovoj političkoj predstavi, odnosno nisu željeli provoditi direktive Blaža Jovanovića. Time su ti ljudi pokazali iznimnu osobnu hrabrost i politički integritet.
Glasovanjem je 21 delegat bio za pripajanje, 11 ih je bilo protiv, a čak 11 delegata – dakle četvrtina ukupnog sastava – nije ni nazočila sjednici, i to ponajviše zbog protivljenja unaprijed nametnutom scenariju i političkom pritisku tadašnjeg partijskog vrha.
Time dolazimo do neosporne činjenice: ukupno 22 od 43 delegata – dakle većina – nije podržala pripajanje Boke Crnoj Gori.
Unatoč tome, odluka je proglašena valjanom i Titovi komunisti trajno su promijenili politički zemljovid regije.
Nameće se zato ključno pitanje: može li se oduzimanje čitave povijesne hrvatske regije jednoj republici i njezino pripajanje drugoj odlučiti običnim glasovanjem partijskog tijela koje ni po sastavu, ni po ovlasti, ni po volji naroda – nije bilo ni legitimno ni reprezentativno? Odgovor je jasan: ne može – osim u sustavu Titove komunističke diktature.
Odluka je bila nelegitimna, nezakonita i nemoralna. To je bio čin čiste političke otimačine i samovolje – klasični primjer kako je Komunistička partija, bez demokratskih standarda, bez suglasnosti naroda, mogla odlučivati o sudbinama teritorija i ljudi.
Zatiranje hrvatskog identiteta u Boki
Odmah nakon pripojenja Boke Crnoj Gori, započela je sustavna diskriminacija Hrvata u tom prostoru. Unatoč činjenici da je dio Hrvata Boke sudjelovao u ‘Narodnooslobodilačkoj borbi’, njihova nacionalna pripadnost, kulturni izražaj i jezik bivaju sustavno potiskivani.
Katoličke institucije su marginalizirane, hrvatski profesori i učitelji uklanjani, a politička reprezentacija Hrvata gotovo posve eliminirana iz javnog života.
Povijest kao opomena i pravo koje ne zastarijeva
Odluka o pripajanju Boke kotorske Crnoj Gori 1945. godine, nije bila izraz volje naroda. Bila je to odluka jedne ideološke strukture, donesena mimo prava, pravde i narodne slobode. Bila je to izdaja hrvatskog naroda Boke – naroda koji je tom kraju podario svoje pomorce, svećenike, graditelje i pjesnike.
Boka kotorska je povijesno, kulturno i nacionalno pripadala hrvatskom prostoru.
Bila je dio hrvatskog narodnog bića, a 1945. godine nasilno je otrgnuta iz krila Hrvatske.
Taj čin nikada nije dobio pravnu, ni moralnu, ni međunarodnu potvrdu. Hrvatska nikada nije dala suglasnost na gubitak Boke, niti je narod o tome odlučivao. I zato ostaje povijesna, moralna i politička obveza – podsjećati na tu nepravdu i zastupati pravo hrvatskog naroda na ono što mu je silom oduzeto.
Zapisnik Plenuma iz 1945. godine svjedoči više o prirodi režima koji je tu odluku donio, nego o ikakvoj autentičnoj volji građana.
Bila je to odluka donijeta u gluho doba noći, u sjeni partijskih naredbi, bez prava na ‘ne’. Povijest to pamti – i neće zaboraviti.
Izvor:ZBH.hr
