Ivan Ivanika, za majku i prijatelje Ivica, rođen je 10. rujna 1967. godine u Vukovaru, kao jedino dijete Ane rođ. Bzdek i Marka Ivanike.
Da se prilaz vukovarskom vodotornju nazvao Prilaz Ivana Ivanike, a u nekom paralelnom svemiru, sve ulice pored bilo kojega vodotornja u Hrvatskoj nazvale njegovim imenom, vjerojatno ne bi bilo djeteta koje za njega nije čulo.
Ovako, osim suboraca i poštovatelja Domovinskog rata, o njemu je čuo tek poneko, a oni koji i znaju za priču o nevjerojatnom i upornom postavljanju hrvatske zastave na vukovarski vodotoranj tijekom bitke za Vukovar, ne znaju gotovo ništa o hrabrom dvadeset trogodišnjem mladiću koji je to prvi činio.
Odgojila ga je samo majka
Ivan Ivanika, za majku i prijatelje Ivica, rođen je 10. rujna 1967. godine u Vukovaru, kao jedino dijete Ane rođ. Bzdek i Marka Ivanike. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a srednju školu završio je za elektrotehničara. Odrastao je uz samohranu majku, ministrirao je u crkvi, a prijatelj iz mlađih dana reći će za Ivicu kako je u osnovnoj školi bio živahno dijete koje je odrastajući bez oca bio skroman i samozatajan, ali uvijek spreman pomoći drugima, iako je i sam često puta trebao pomoć.
Nakon završene srednje škole, Ivan se na kratko zaposlio u Vuteksu, a potom je do početka ratnih zbivanja radio kod privatnika na Sajmištu. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj vojsci, položio je vozački ispit, te radeći i uz majčinu pomoć, prikupio novce za kupovinu žarko crvenoga Juga, što ga je neizmjerno veselilo.
Bio je nepredvidiv i smion
Vrlo rano, dok su se ratni sukobi tek nazirali, Ivan je sudjelovao u organiziranim stražama sa susjedima i prijateljima, a potom se vrlo brzo priključio zapovjedništvu obrane Mitnice gdje je odgovorno izvršavao različite zadaće koje su pred njega postavljene.
O njegovom karakteru puno će reći i riječi posljednjeg zapovjednika Mitnice Pilipa Karaule, koji ga je čuo kako tijekom odlaska u jednu od akcija govori suborcu koji se tada nalazio s njim: “Uzmi ti moj šljem, ti imaš djecu”.
Za Ivicu će i suborci i nekadašnji zapovjednici reći kako je bio nepredvidiv i vrlo smion, te kada se dosjetio da, provocirajući neprijatelja, ali i hrabreći branitelje i stanovništvo grada, na vrh vodotornja odnese i izvjesi hrvatsku zastavu, nitko se tome nije previše iznenadio, a njega nisu zaustavile ni granate, ni razrušene stepenice ni pedeset metara visoki put u moguću smrt.
Postavljao ju je iznova i iznova…
Tijekom bitke za Vukovar, srbočetničkim projektilima pogođen je oko 640 puta, te je vrlo brzo postao simbol otpora i stradanja Grada. Tek puno kasnije, sami branitelji shvatit će što je za stanovništvo Vukovara, ali i ostale građane Hrvatske značila hrvatska zastava koja je vijorila na vrhu vodotornja, a koju je Ivica, prvo sam, a kasnije uz pomoć Hrvoja Džalte, uporno iznova i iznova postavljao, penjući se, uz žestoko granatiranje i skrivajući se od neprijateljskih snajpera, ponekad i nekoliko sati do vrha.
Dana 5. studenoga 1991. godine, prigodom jednog od odlazaka na vodotoranj, Ivan Ivanika ranjen je gelerom u vrat. Njegova majka ispričat će kako ga je vidjela sutradan, 6. studenoga u bolnici i uvečer, 15. studenoga 1991. godine, kada je došao k njoj u sklonište Šumarije u kojem se nalazila. Pozdravio se s njom riječima – ‘Čuvaj se, povedi o sebi računa i ne daj na sebe’, a da ona nije znala da ga tada vidi posljednji put. Tek tri dana kasnije, čut će od svoga šogora kako je Ivan s Ivom Šoljićem preplivao Dunav.
Njihova nakana je bila nipošto se ne predati i uz odobrenje tadašnjega zapovjednika Pilipa Karaule, odlučili su preplivati Dunav, te otići u Plavnu, a nakon toga u Mađarsku.
Neka mu se vije…
O pogibiji Ivana Ivanike i Ive Šoljića dugo su se ispredale različite priče. Neki od svjedoka ispričat će kako su pomogli da im se tijela namažu svinjskom mašću i umotaju u tanke folije, a odjeću su spakirali u crnu vreću. Neke od izjava su da su se u vodu spustili pokraj stare klaonice, te da ih je voda nosila prema Vučedolu. Svjedoka samoga stradavanja ni danas nema, no tijelo Ive Šoljića izvađeno je kod Novoga Sada, a Ivana Ivanike u mrežama kod Iloka. Budući da su izjave bile i takve kako su ih gledali gotovo do same druge obale, ostaje nerazjašnjeno je li na njih sa suprotne strane zapucano ili su se utopili.
Ivan Ivanika pokopan je u masovnoj grobnici u Iloku, iz koje je 2005. godine ekshumiran, te dana 8. travnja iste godine, na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, identificiran.
Dana 15. travnja 2005. godine Ivan Ivanika pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Sve ove godine, tako i danas, na Ivanovom grobu vijori mala hrvatska zastava koju postavlja njegova majka.
Ana Bzdek, s tugom je ispričala: “Kad je obljetnica vukovarskog egzodusa, kažu da je moram maknuti jer svi grobovi trebaju izgledati jednako… No, nakon toga, ja je postavim ponovo… Neka mu se vije…”
Svome jedincu, napisala je pjesmu, a neki od stihova kažu:
“O moj sine, o ljepoto moja,
preteška je sad samoća moja.
Nemaš dušo ni sestre ni brata,
tko će majci otvoriti vrata?”
Kada je ubijen, Ivan Ivanika, sin jedinac, imao je samo dvadeset i četiri godine.
Ivane, nismo te zaboravili.
Izvor: direktno.hr / autor Tanja Belobrajdić
