Nedavno sam naišao na usporedbu Orwella i Huxleya, a autor je ustvrdio da su obojica navijestila propast civilizacije, ali jedan zbog toga što će sve važne info biti skrivene od ljudi, a drugi baš zbog naše hiperizloženosti informacijama. Orwell se bojao onih koji bi nas lišili informacija. Huxley se bojao onih koji bi nam dali toliko da bismo bili svedeni na pasivnost i egoizam. Orwell se bojao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley se bojao da će se istina utopiti u moru nevažnosti.
Upravo jedan od ključnih problema današnjeg čovjeka je nedostatak znatiželje.
Davno sam primjetio da ljude u stvari nimalo ne zanima svijet oko njih. Osim onoga što ih se direktno tiče ne zanima ih puno toga. Apsurd je tim veći jer nikad u povijesti znanje i informacije nisu bili dostupni kao što su danas. Donedavno su se ljudi morali dobro namučiti kako bi saznali ono što je danas svima dostupno u deset sekundi.
Možda je u tome problem…u toj “bezvrijednosti”, jer čovjek je programiran da mu vrijedi samo ono za što se pomuči.
A možda je kvaka u “use, nase i podase” jer je to jedino što čovjeka istinski zanima.
Briga njega što se događa na Lampedusi jer je ona njemu na “kraju svijeta” a “u nas u selu/kvartu” je sve normalno i “brige me” za tamo neku ”ŠveCku.”
Skup je to konformizam, nezainteresiranist i neukost koja će na naplatu doći s debelim kamatama.
Po meni, to je čak i grijeh.
Svijet se mijenja strelovito brzo, nitko neće biti pošteđen…nitko.
Izvor:George Bailey