Najnoviji podatci i statistike o katolicima i njihovu življenju katoličke vjere u Nizozemskoj, ostavljaju malo mjesta za optimizam. Iako se Nizozemska, nažalost, uklapa u europski kontekst raširene dekristijanizacije, čini se da ta zemlja pati od dubljeg nezadovoljstva katoličkom vjerom, nego u susjednim državama.
Najnoviji podatci i statistike o katolicima i njihovu življenju katoličke vjere u Nizozemskoj, ostavljaju malo mjesta za optimizam. Podatci objavljeni u studenom, prije ad limina posjeta nizozemskih biskupa Svetoj Stolici, procjenjuju broj prakticirajućih katolika u zemlji na samo 2,7% za 2022.
Prema podatcima iz The World Values Surveya (Svjetsko ispitivanje vrijednosti) što je u siječnju analizirao Centar za primijenjena istraživanja u apostolatu koji djeluje pri poznatom američkom Sveučilištu Georgetown, posjećenost mise u Nizozemskoj najniža je među 36 zemalja u kojima se ispitivanje provodilo (države s velikim ili značajnijim udjelom katoličke populacije). Samo 7% onih koji se u Nizozemskoj izjašnjavaju kao katolici pohađaju svetu misu svakog tjedna. Usporedbe radi, u 1950-im je više od 80% katolika odlazilo na nedjeljnu misu.
Iako se Nizozemska, nažalost, s tim brojkama uklapa u europski kontekst raširene dekristijanizacije, čini se da ta zemlja pati od dubljeg nezadovoljstva katoličkom vjerom, nego u susjednim državama. Neki stručnjaci vide ovaj veliki pad vjere kao izravnu posljedicu djelovanja nacionalnog „Pastoralnog vijeća“ održanog 1960-ih nakon Drugog vatikanskog sabora, predvođena klericima i teolozima koji su imali za cilj modernizirati Crkvu promjenom njezine doktrine, piše Brane Vrbić za katolički tjednik.
Krist – nepoznat većini današnjih Nizozemaca
Prema posljednjem izvješću nizozemskih biskupa, iako su rimokatolici još uvijek najveća kršćanska zajednica s 3,7 milijuna vjernika (20,8%) u toj zemlji s oko 18 milijuna stanovnika i s jakom kalvinističkom tradicijom, broj praktičnih katolika pao je za više od trećine (36%) tijekom zdravstvene krize između 2019. i 2022. Godišnji pad prije je bio oko 6%. Opet radi usporedbe i praćenja jačine krize, recimo da su 1970. katolici činili gotovo 40% stanovništva te zemlje. Među ostalim alarmantnim podatcima izdvajaju se oni koji pokazuju:
- da je broj krštenja pao s 19.680 u 2012. na 6.310 u 2021., a
- broj katoličkih vjenčanja s 2.915 na 660 u istom razdoblju.
U rujnu prošle godine Biskupija Haarlem-Amsterdam najavila je da će se više od 60% njezinih crkava zatvoriti u sljedećih pet godina zbog smanjena broja vjernika, nedostatka suradnika i volontera te nedovoljnih sredstava za uzdržavanje. Biskupija je osnovana 1559. te je u njoj i Amsterdam, glavni i najnaseljeniji grad zemlje. Čak 99 od sadašnje 164 katoličke crkve morat će se zatvoriti kroz razdoblje od pet godina. Od preostalih 65 crkava, 37 bi ih moglo funkcionirati od pet do deset godina kao „crkve podrške“, ostavljajući samo 28 „središnjih crkava“ koje se smatraju dugoročno održivima.
Komentirajući stanje koje bi se moglo opisati kao „odumiranje“ u intervjuu za National Catholic Register, kardinal Willem Eijk, primas Nizozemske i predsjednik Nizozemske biskupske konferencije, rekao je da su sve biskupije u zemlji pogođene zatvaranjem crkava i da je samo pitanje vremena kada će se pad broja vjernika do kraja očitovati.
Prema mišljenju nizozemskog kardinala, osipanje Crkve u Nizozemskoj može se pratiti unatrag, sve do sredine 1960-ih. Samo je u desetljeću između 1965. i 1975. odlazak vjernika na mise prepolovljen. Ovaj dramatični trend nastavio se sve do danas, iako na manje drastičan način, nego tijekom tog desetljeća. Gotovo 60 godina stalne erozije vjere i vjernika dovelo je kardinala Eijka do gorka zaključka da je “Krist postao praktički nepoznat lik većini današnjih Nizozemaca”.
„U drugoj polovici 1960-ih“, rekao je kardinal Eijk, „velika skupina mladih ljudi, sada baka i djedova, odlučila je više ne ići u crkvu nedjeljom. Vjeru u Krista oni jedva da su prenijeli svojoj djeci, mnogi uopće i nisu, a kamoli svojim unucima. Stariji katolici umiru, a mladi u većini slučajeva više ne daju krstiti svoju djecu“.
Nagli porast blagostanja u toj i susjednim zemljama u to vrijeme, koji je pogodovao nastanku izrazito individualističkih društava, objašnjava ovaj fenomen, rekao je kardinal, budući da transcendencija i pripadnost zajednici više nisu bili nužnost. Te kardinalove riječi potvrđuje i jedan od zaključaka Centra za primijenjena istraživanja u apostolatu: „Točni mehanizmi povezani s ekonomskim razvojem i bogatstvom koji utječu na sudjelovanje katolika u vjerskom životu (…) ostaju nejasni, ali imaju snažan utjecaj.“ Primjeri Nizozemske, Francuske, Belgije, Njemačke i mnogih drugih zapadnih država potvrđuju tu tezu.
Ključni događaj
Ali kako objasniti vjerski kolaps koji je posebno obilježio desetljeće između 1965. i 1975. u toj zemlji?
Suočeni s tim pitanjem, dio znanstvenika koji su proučavali i proučavaju život Crkve u Nizozemskoj u XX. stoljeću, smatra da se duboka kriza vjere u zemlji ne može razumjeti bez razmatranja onoga što se pamti kao „Pastoralno vijeće“ (pastoralni sabor), veliki katolički događaj između 1966. i 1970. u Noordwijkerhoutu, gradu u zapadnoj Nizozemskoj, odmah nakon Drugog vatikanskog sabora.
Jedan od njih je teolog i crkveni povjesničar mons. Paul Hamans, autor niza publikacija o toj temi, uključujući i knjige Het Pastoraal Concilie van de Nederlandse kerkprovincie 1966-1970 (Pastoralno vijeće nizozemske crkvene pokrajine 1966.-1970.).
Mons. Hamans je ispričao da su po povratku iz Rima, nakon završetka Drugog vatikanskog sabora, nizozemski biskupi povjerili Pastoralnom institutu nizozemske crkvene pokrajine, poznatoj pod nizozemskim akronimom PINK, posebnu zadaću koordiniranja nacionalne provedbe odluka Sabora. Zauzvrat, PINK je pokrenuo ono što je nazvao „Pastoralno vijeće“ koje se sastojalo od niza javnih sastanaka i konzultacija na kojima su sudjelovali teolozi i laici stručnjaci iz različitih područja, tijekom kojih su izneseni različiti heterodoksni (heretični) prijedlozi za obnovu katoličke vjere.
„PINK i brojni teolozi smatrali su da je Drugi vatikanski sabor odsjekao Crkvu od prošlosti“, kazao je mons. Hamans u razgovoru za američki portal. „Osjetili su se pozvanima stvoriti Crkvu budućnosti tumačeći ‘znakove vremena’, umjesto da uzmu Otkrivenje kao polazište. Humanističke znanosti, posebice sociologija i psihologija, trebale su dokučiti razmišljanja pojedinaca i kakva bi trebala biti ta Crkva budućnosti.“
Jedan od glavnih prijedloga „Pastoralnog vijeća“ bilo je ukidanje celibata za svećenstvo, dakle prijedlog koji se izravno protivio Drugom vatikanskom saboru. „Biskupi su bili pod pritiskom. Kardinal Bernardus Johannes Alfrink (nadbiskup Utrechta od 1955. do 1975.) poslan je u Rim da s Vatikanom dogovori ukidanje svećeničkog celibata u Nizozemskoj“, prisjetio se mons. Hamans dodajući da je papa Pavao VI. dvaput javno odbio taj zahtjev. „Alfrinka Papa nije primio sve do srpnja 1970. A prije toga je morao izjaviti da se više ne zalaže za ukidanje celibata.“
Prema riječima mons. Hamansa, ova neuspješna nizozemska inicijativa bila je rezultat pogrješna tumačenja pojma biskupske kolegijalnosti koju je promicao Drugi vatikanski sabor, tumačena kao oblik demokratskog i participativnog procesa koji nije uzeo u obzir posebno mjesto Pape kao središta Crkvenog zajedništva.
„Nizozemski biskupi su predali svoje poslanje osobama koje su htjele stvoriti drugu Crkvu u Nizozemskoj i sami su započeli njezinu reformu bez konzultacija sa središtem opće Crkve, odnosno s Papom i Rimskom kurijom, iako je ova potonja počela konzultirati biskupe svijeta kako bi ih uključila u kontinuitetu u obnovu Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora.
Otac Elias Leyds, član Zajednice Sv. Ivana u Biskupiji Den Bosch, rekao je da je ova inicijativa, provedena paralelno s objavljivanjem kontroverzna novog nizozemskog katekizma 1966. koga je također javno ispravio Vatikan, izazvala zbrku među vjernicima. Dio njih je postao potpuno nesiguran u katolički nauk, a kod dijela onih koji su očekivali velike promjene u crkvenom nauku probudio je lažne nade te su oni, kada se njihova nadanja nisu ispunila, razočarani napustili vjeru.
Izvući prave pouke iz prošlosti
Otac Elias žali što je „Pastoralno vijeće“, koga smatra izravno uključenim u teški kolaps vjere u Nizozemskoj, poslužilo kao model za druge kontroverzne crkvene inicijative na nacionalnoj ili regionalnoj razini, uključujući i sadašnji „Sinodalni put“ u Njemačkoj i liturgijski dokument flamanskih biskupa o blagoslovu istospolnih zajednica. Prema riječima oca Eliasa, promicatelji ovih inicijativa, u manjoj mjeri i neki budući (domaći) sudionici Sinode o sinodalnosti, teško griješe i ne izvlače prave pouke iz prošlosti.
„Ono što se dogodilo u Nizozemskoj 1960-ih pokazalo je kamo bi ta želja da se odmakne od Rima u pogledu doktrinarnih pitanja mogla dovesti“, rekao je otac Elias Leyds. „Danas se čini kako se vodi licitacijsko natjecanje između nekih zemalja koje žele biti predvodnice reforme Katoličke Crkve. Moramo biti svjesni da to posvuda može dovesti samo do neuspjeha, pogotovo jer su ljudi čija vjera nije bila dovoljno jaka već napustili Crkvu i neće se vratiti ako im se ponudi religija ispražnjena od svoje suštine“, rekao je otac Elias.
Premda je priznao učinak zamašnjaka „Pastoralnog vijeća“ u dramatičnom osipanju Crkve u Nizozemskoj, kardinal Eijk je istaknuo da stanje Protestantskih Crkava u zemlji nije ništa bolje i da je slabljenje vjere zamijećeno već početkom XX. stoljeća. Štoviše, uvjeren je da je jedan od blagotvornih učinaka kriznih desetljeća bilo podizanje kvalitete vjere onih koji su ostali u Crkvi.
„Oni koji i danas idu u crkvu nedjeljom, čine to iz snažna uvjerenja i imaju osobni odnos s Kristom i osobni molitveni život“, rekao je spominjući sve veći broj lokalnih župnih inicijativa reevangelizacije diljem zemlje koje su usredotočene na jačanje obitelji i međugeneracijski prijenos vjere. „Žarko se nadamo i molimo da jednog dana ti novi naraštaji budu kreativna manjina koja će ponovno moći kristijanizirati našu kulturu.“
