Marija Došen danas više nije živa. Umrla je 10. kolovoza 2002. godine. Jedina želja joj je bila da prije smrti dostojno sahrani posmrtne ostatke svoja tri sina. Nije joj se ostvarila.
Jedna nesretna majka je rekla: “Znate, kad dijete ostane bez roditelja, naziva se siroče, kada žena ostane bez supruga, ona je udovica. A kad vam umre dijete, vas se nikako ne naziva. To je ionako samo jedno stanje u koje upadnete. I svi mi roditelji ostanemo u njemu trajno”.
U kakvom je stanju godinama do svoje smrti morala biti Marija Došen, normalan čovjek teško može i zamisliti. Marija Došen je majka koja je u ratnome Vukovaru ostala bez četvero djece, tri sina branitelja i trudne kćeri. Mariji Došen su u Vukovaru ubijena dva unuka. Tri, ako spomenemo i onoga nerođenoga. Za Mariju Došen osim njenih sugrađana gotovo nitko nije čuo. Kada je umrla, sahranjena je tiho kako je i živjela, u grobnicu koju je sama kupila u Vinkovcima i nakon toga, osim svojih najbližih, potpuno zaboravljena.
Marija Došen, rođ. Blažević, rodila se 25. siječnja 1923. godine u Donjim Kolibama u BiH, općina Bosanski Brod. Nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine doselila je u Vukovar gdje je upoznala Ivana Došena za koga se ubrzo udala. Kako je Ivan Došen bio lučki radnik, obitelj je živjela u stambenoj kući u vlasništvu Luke, u kojoj se danas nalazi poznati vukovarski restoran Vrške, na samoj obali Dunava. Sva djeca Marije Došen rođena su upravo u toj kući, tri sina i dvije kćeri, a obitelj je u njoj živjela sve do velike poplave 1965. godine. Otac obitelji, Ivan Došen, preminuo je 1967. godine pa je Marija Došen morala sama skrbiti o petero maloljetne djece.
Nažalost, niti jedno od njih osobna tragedija nije mimoišla. Sva tri sina nakon sloma obrane grada odvedena su iz bolnice i mučki ubijena, mlađa kćer je poginula pri granatiranju sa suprotne strane Dunava tjedan dana prije termina poroda, a jedinoj preživjeloj kćeri, zajedno s njenom braćom, odveden je i ubijen stariji sin, Martin Jakubovski Došen. Kada je ubijen, imao je samo dvadeset godina. Drugi unuk Marije Došen, posinak njenoga najstarijeg sina Tadije, također dvadesetogodišnjak Velibor Vojvodić, poginuo je pogođen snajperskim metkom u centru grada, u blizini zgrade današnje Županije.
Nakon sloma obrane grada, sva tri brata Došen izvedena su iz bolnice, na stražnji ulaz gdje je čekalo nekoliko civilnih i jedan vojni autobus. Martinova kćerka Tanja, kao četrnaestogodišnjakinja, svjedočila je zlostavljanju i odvođenju svoga oca i dva strica, starijega sina sestre Došenovih – Martina Jakubovski Došena, očeve trudne sestrične Ružice Markobašić, te supruga i dva sina rođene sestre Ružice Markobašić, Ljubice Vulić – Ive Vulića, Zvonka Vulića i Ivice Ahmetovića. Oni su odvedeni u nepoznatome smjeru i ubijeni, a broj poginulih i ubijenih u užoj obitelji Došen, računajući dvoje nerođene djece, penje se na dvanaest, od kojih je čak devet živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način pogubljeno.
Svi navedeni odvezeni su zelenim, vojnim autobusom parkiranim iza bolnice, osim Martina Došena kojega na nosilima nisu mogli unijeti u njega, nego su ga doslovno bacili u kamion koji je bio parkiran sa strane. Tanja i njena majka, posvjedočit će kako su među poznatima u vojnom autobusu prepoznale i Sinišu Glavaševića.
Prema jednom iskazu, “pet autobusa s hrvatskim zarobljenicima iz vukovarske bolnice stiglo je u vojarnu tzv. JNA u Vukovaru. Odmah po dolasku autobusa pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po autobusima. U tom metežu, do autobusa su došla dva srpska vojnika i iz jednog autobusa izveli su braću Došen i teško ih pretukli, trećega brata koji je bio ranjen izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli, od tada se braći Došen gubi svaki trag”.
Teško je odrediti veličinu nečije osobne tragedije. Jednoj majci koja je izgubila sina jedinca zasigurno se srušio cijeli svijet, baš kao što se raspao svijet i život Marije Došen. Pa ipak, strašna sudbina Došenovih jedna je od najtragičnijih priča ne samo Vukovara, nego Domovinskog rata uopće. Nemojmo je zaboraviti. Onako kako smo, za njezina života, nepravedno zaboravili na tihu i samozatajnu, nesretnu Mariju Došen.
