“Danas, dok ovo pišem, aktualni srpski vožd Aleksandar Vučić još se nije oglasio o hrvatskoj Vučićgenocidnosti i srodnim temama. A kad veliki “vuk” šuti, ni njegovi “vučići”, raspoređeni po ministarskim kabinetima, nemaju što tematizirati. Možda vožd još spava. A možda se i priprema za veliko finale (veliko)srpske propagandne predstave koja ove godine, nakon Putinove invazije na Ukrajinu, uz vrlo aktivnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, traje permanentno”, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo.
No kulminacija se, kao što se već uobičajilo, očekuje ovih dana, uoči obljetnice “Oluje”. Obrazac je poznat: milijun srpskih žrtava u Jasenovcu, srpski antifašistički i oslobodilački ustanak u Srbu, najveći genocid nad Srbima u “Oluji”, zločinačka uloga kardinala Stepinca i Katoličke crkve… Zaključno, što bi rekao vožd, ne može se koračati Hrvatskom a da se ne korača po grobu nekog srpskog mučenika.
Program iz 19. stoljeća
I iz godine u godinu u Hrvatskoj se otvara pitanje: treba li ili ne treba reagirati na propagandne provokacije iz Beograda? I kako reagirati? Jer čim uđete u javnu polemiku s lažima i krivotvorinama koje gotovo svakodnevno stižu iz samog političkog vrha Srbije i iz vrha Srpske pravoslavne crkve, srpska je propagandna mašinerija ostvarila cilj: uvlačenja Hrvatske kao sudionika i sukrivca balkanskih sukoba i destabilizacijskih politika.
Druga je opcija: ignorirati očigledne i sumanute provokacije. Jer po svojoj poziciji članice NATO-a i EU-a, Hrvatska bi danas trebala biti značajni dio rješenja u novom geopolitičkom resetiranju zapadnog Balkana, a ne dio balkanskog problema. No ako srpske provokacije ostanu bez odgovora, ma kako mjesečarske i sumanute bile, (veliko)srpska politika također je ostvarila svoj cilj: tako postupno pretvara svoju, na lažima sazdanu propagandu, u službenu povijesnu istinu.
Ukratko, svaka je reakcija na (veliko)srpsku propagandu loša reakcija. I zapravo je najveći propust institucionalne Hrvatske (politike, znanosti, kulture) što je podcijenila trajnost, sustavnost i kontinuitet velikosrpskog projekta i što je propustila razobličiti njegove načine provedbe i izgraditi vlastitu poziciju naspram projekta čiji je ultimativni cilj – slabiti do uništenja hrvatsku državnost stalnim dovođenjem u pitanje prava Hrvata na vlastitu državu.
Ti temeljni ciljevi, ucrtani u velikosrpsku ideologiju još u 19. stoljeću, a potom programski ugrađeni u srpsku politiku, bili su isti i 1918. i 1941., 1945. i 1991. kao i danas, 2022. godine. Mijenjale su se samo povijesne okolnosti i načini provedbe. Kada je bila jaka ili najjača, kao 1991., Srbija je nožem, puškom i topovima etnički čistila Hrvatsku od Hrvata, ali i svih drugih nesrpskih naroda, palila i sa zemljom nastojala sravniti hrvatske gradove, rušila katoličke crkve, pljačkala, uništavala i zatirala kulturno nasljeđe…
Današnji vožd Vučić bio je istaknuti šegrt te politike. I to nije nevažno. Danas, kada je zbog geopolitičkih promjena izrazito slaba (zbog obveza prema Rusiji i Kini i tradicionalne nesklonosti Zapadu), propaganda joj je, kad je o Hrvatskoj riječ, zapravo najjače oružje. Srbija osvaja riječima: Dubrovnik, srpsku Slavoniju i srpsku Dalmaciju, Ruđera Boškovića, hrvatski jezik i književnost, presvučena u moderniju građansku i ljudskopravašku odoru. Čini to dobrim dijelom preko svojih vazala (suvremenije agentura), koje i kad je jaka i kad je slaba, sustavno ugrađuje u sve hrvatske institucije… I kada je najjača i kada je najslabija, osvaja iz pozicije žrtve, koju gradi na djelomičnim ili čistim lažima.
Ostatak kolumne možete pročitati na Slobodna Dalmacija.