Beskrajno je ironično promatrati kako grupacija ljudi koja je svoj identitet izgradila na neprestanom moraliziranju i iskazivanju vrlina (eng. virtue signalling) pokazuje najveću netrpeljivost i diskriminatorno ponašanje u trenucima kada se te silne vrline testiraju u praksi. Huškanje i potpirivanje sukoba, te ciljano produbljivanje ratne spirale mržnje i nasilja, od strane zapadnog mainstreama se nastavlja. Ista je to inače grupacija ljudi koja je direktno sudjelovala u katalizaciji krize, a koja pritom radi nje ne trpi nikakve posljedice kao što ih trpe ukrajinski građani obje nacionalnosti, ruski civili po zapadnom svijetu, te, indirektno, svi mi ostali obični građani koji ćemo posljedice inflacije i siromaštva, odnosno igrarija moći vlastodržaca, osjećati na svojoj koži.
Ljude kojima su puna usta ljubavi i tolerancije, te koji navodno “žele samo mir”, ne bi trebalo podsjećati da diskriminacija, radikalizacija sukoba, širenje mržnje, manihejska podjela na dobre i zle, jednostrano i navijačko prenošenje informacija, itd. nisu karakteristike zalaganja za mir. (Iz teksta [Jer su se carevi igrali rata])”Imajući na umu kompliciranost egzistencije i patnju inherentnu ljudskom životu, rat kao najekstremnija vrsta dijaloga između dvije države nekada uistinu jest neizbježan…
S tim na umu, postavlja se fundamentalno pitanje; je li ovaj rat primarno Balaševićanska “igra careva” ili legitiman sukob dvije strane u Ukrajini? Kako bi na to odgovorili, za početak ćemo postaviti indikativno protupitanje; tko pati, a tko profitira zbog svih ovih događaja? Tko pati?Pate civili u Ukrajini;, kako sa zapadne tako i s istočne strane. Pate oni koji gube domove, članove obitelji, prisiljeni su napuštati svoje gradove i države, slušaju pucnjavu i bombe prije spavanja. Pate oni kojima država na temelju njihove nacionalnosti oduzima privatnu imovinu bez ikakve sudske presude ili pravnog kriterija. Pate svi ostali građani koji danas pune tankove auta s litrom benzina preko 15 kn, a sutra tko zna. Pate svi oni koje je mainstream danas zgodno zaboravio, a koji trpe sustavna maltretiranja posljednje dvije godine… Ova je situacija, čini se, puno bliže Balaševićevim riječima nego što je ratu kao krajnjem pokušaju rješavanja mirom nerješivih nesuglasica.”
Izvor:Sapere Aude
