Dusina je ogledni primjer etničkog čišćenja što su ga provodili muslimani diljem hrvatskih područja u vrijeme dok su ih opkoljavali, razarali, palili kuće, pljačkali, ubijali i progonili.
26. siječnja 1993. Armija BiH počinila je veliki zločin i pokolj civila u Dusini pored Zenice kojim je počeo otvorena agresija muslimanske Armije BiH na Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Pritisnuti značajnim vojnim porazima protiv Srba na velikom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, Armija BiH se okrenula osvajanju teritorija „od Hrvata“ želeći na taj način kompenzirati gubitke na drugoj strani.
Zbog toga je izvršila pokolj nevinih ljudi u selu Dusina pored Zenice u kojem je 80% stanovništva bilo bošnjačko, a maleni ostatak činili su Hrvati.
Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od prognanika iz okolice Banja Luke i Prijedora ubilo 10 muškaraca, 9 Hrvata i 1 Srbina iz Zenice koji se sa ženom sklonio kod Hrvata u Dusinu.
Uz povike ‘Allahu ekber‘ pripadnici 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH zarobili su pripadnike HVO-a i 40 hrvatskih civila iz susjednih sela u mjesnoj zajednici Lašva čije su većinsko stanovništvo činili tadašnji muslimani, što dokazuje činjenicu kako HVO nije imao motiva napadati selo, odnosno, da je tzv. Armija BiH planski, ‘oslobađala‘ Dusinu od Hrvata”, napisat će u siječnju 2018. godine, na 25. godišnjicu zločina, novinarka i književnica Glorija Lujanović, koja je godinama nakon rata nastavila istraživati zločine.
Onako malobrojni i izolirani Hrvati iz Dusine nisu imali puno šanse. Patkovićevi vojnici prisilili su ih na predaju, a potom su ih odvojili u dvije grupe – jedna grupa išla je u živi štit, a drugu su smjestili u kuću Stipe Kegelja.
– Ja sam išla na brdo u živi štit i zvala sam muža, koji je gore bio, i govorila da ne pucaju prema njima jer će nas ubiti. Tako je odlučeno da moj muž i ostali iz HVO-a idu pregovarati s pripadnicima ABiH u Zenicu – svjedočila je u Haagu, ali i pred domaćim pravosudnim organima, Željka Rajić.
Odlazili su jedan po jedan
Pregovora nije bilo, nego su se bošnjački vojnici okrutno obračunali s pripadnicima HVO-a i civilima. Željkinu suprugu Zvonku Rajiću, nakon stravične torture koju je prošao, izvađeno je srce, a ostali su likvidirani. Njih desetorica. Ostali su deportirani, a kuće su zapaljene.
Taj monstruozni zločin stvorio je veliku napetost u odnosima Hrvata i Bošnjaka koji su uskoro eskalirali u otvoreni rat.
Cilj tog rata bio je potisnuti i etnički očistiti Hrvate iz središnje Bosne gdje su živjeli od pamtivijeka i bili najstariji narod, te naseliti prognanike iz banjalučke, prijedorske i zapadnobosanske regije pod vlašću Srba.
To je sasvim u suprotnosti sa percepcijom nametanom od domaćih antihrvatskih medija i dijela političara okupljenih u širem krugu oko bivšeg predsjednika Mesića o Bošnjacima kao jedinim i nevinim žrtvama u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, te navodnoj agresiji Hrvatske na BiH.
Cilj Bošnjaka bio je ispresijecati hrvatska područja srednje Bosne i onda ih jednostavno osvojiti jedno po jedno, raseliti Hrvate i u njihove domove naseliti Bošnjake.
Rezultat ove politike bio je bošnjačko-muslimanski rat u srednoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, te velike migracije i preseljenja stanovništva, uglavnom Hrvata, iz Kaknja, Vareša, Zenice, Travnika, Bugojna, Konijca, Jablanice i dr.
Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u mjestu ne živi nijedan Hrvat.
