S padom nacističke Njemačke, sovjetski piloti dobili su pristup Hitlerovom Wunderwaffenu (“čudesnom oružju”). Pet revolucionarnih njemačkih zrakoplova, koje su stvorili njemački inženjeri kako bi spriječili poraz Trećeg Reicha, završilo je noseći crvenu zvijezdu.
1. Messerschmitt Me 262: Lastavica Führera
Messerschmitt Me 262, prozvan Schwalbe (njemački: “Lasta”) kao lovačka inačica, ili Sturmvogel (njemački: “Olujna ptica”) u lovačko-bombarderskoj inačici, bio je prvi svjetski vojni zrakoplov u upotrebi s mlaznim motorom.
Do većeg okršaja između ovog čudesnog oružja i savezničkih “zaostalih” zrakoplova dolazi u kolovozu 1944. kada biva uništeno 19 protivničkih zrakoplova, ali i 6 Me 262. Taj odnos gubitaka od 1 naprema 3 će do kraja rata biti pogoršan budući da će saveznici uspješno prilagoditi borbene taktike svojih klipnih zrakoplova.
Glavna prednost zrakoplova Me 262 je bila znatno veća brzina u horizontalnom letu. Zbog toga su saveznici smislili dvije nove borbene taktike. U prvoj, “jeftinijoj”, njihovi lovci koji su štitili bombardere pri letu iznad Trećeg Reicha su nastojali letjeti na što je moguće većoj visini iznad bombardera koje su štitili tako da mogu u obrušavanju pretvoriti svoju težinu u veću brzinu i tako se nekako brzinom izjednačiti s Me 262.
Poslije rata, među brojnim tipovima zrakoplova koje je Crvena armija zarobila u odbačenom njemačkom Luftwaffeu, bilo je i primjeraka Me 262. Kako bi ih tehnički procijenili, kamuflaža je promijenjena, a pilotske oznake su obojane u oznake SSSR-a. Ti zrakoplovi utjecali su na razvoj prvih poslijeratnih sovjetskih boraca, kao što su Suhoj Su-9 i Su-11.
2. Messerschmitt Me 163: Đavolja metla
Me 163 (na njemačkom “Komet”) bio je jedini zrakoplov na raketni pogon kojeg su pustili u borbu tijekom Drugog svjetskog rata. Usprkos revolucionarnom dizajnu i nekim nedostižnim mogućnostima za druge zrakoplove svoga vremena (probni pilot Rudy Opitz postigao je 1944. godine brzinu od 1123 km/h s ovim zrakoplovom) ipak se pokazao neučinkovitim kao lovac, zbog kratkog trajanja goriva. Osim toga, bio je vrlo korozivan i nestabilan. “Đavolja metla”, kako su ga zvali saveznički piloti, srušila je samo 16 neprijateljskih zrakoplova.
Crvena armija na kraju rata je zauzimala neprijateljske zračne luke i njemačke borce koji nisu bili spaljeni. Na testnim letovima sovjetskih pilota, Me 163 je letio poput jedrilice, zbog opasnosti i nedostatka C-Stoff goriva. Tu-2 ga je vukao na potrebnu visinu i puštao. U fazi spuštanja, pilot je izvršavao testove. Ovi testovi su bili opasni jer je Me 163 bio puno teži od normalnog jedrilice, pa se spuštao puno brže.
3. Heinkel He-162: Narodni borac
Heinkel He 162 “Volksjäger” (“Narodni lovac” na njemačkom) bio je treći borbeni zrakoplov koji je ušao u službu u Luftwaffeu tijekom Drugog svjetskog rata. Zrakoplov je uglavnom bio izrađen od drveta, jer je metal bio korišten za proizvodnju borbenih zrakoplova poput Me 262 i Ar 234. Počeli su ga koristiti u travnju 1945., samo mjesec dana prije kraja rata u Europi, ostvarivši neke pobjede protiv savezničkih boraca, iako je nekoliko zrakoplova izgubljeno zbog strukturnih problema.
5. svibnja 1945. admiral Von Friedeburg potpisao je predaju svih njemačkih zrakoplovnih snaga u Nizozemskoj, Sjeverozapadnoj Njemačkoj i Danskoj. Savezničke su snage 6. svibnja stigle u zračnu luku Lek i preostala 162 zrakoplova u neoštećenom stanju su poslana u SAD, Veliku Britaniju, Francusku i SSSR na daljnja ispitivanja.
4. DFS 346: Raketni zrakoplov za Adolfa
DFS 346 je bio njemački raketoplan koji se počeo razvijati tijekom Drugog svjetskog rata. Dizajnirao ga je Felix Kracht. Imao je vrlo aerodinamičan trup pomoću kojeg su njegovi dizajneri htjeli razbiti zvučnu barijeru.
Zanimljivo je da ovaj zrakoplov nije trebao polijetati sa zemlje. Naprotiv, bio je dizajniran za lansiranje sa stražnjeg dijela velikog matičnog broda, a za tu je ulogu odabran zrakoplov Dornier Do 217.
5. Ju 287: Bombarder s inverznim krilima
Ju 287 bio je bombarder Luftwaffea koji je navodno mogao izbjeći presretanje neprijateljskih lovaca zahvaljujući velikoj brzini.
Glavni projektant projekta, dr. Hans Wocke, predložio je upotrebu inverznih krila kao način za dodatno podizanje pri niskim brzinama. Prvi je prototip nastao iz improvizacije – spoja trupa Heinkela He 177, repa Junkersa Ju 388, stajnog trapa Junkersa Ju 352 i prednjeg trapa B-24. Dva motora Jumo 004 bila su obješena ispod krila, a druga dva montirana na gondole dodane s obje strane nosa. Sve je to na kraju rezultiralo svojevrsnim “avionom Frankensteinom”.
