1. kolovoza 1994., unatoč Washingtonskom sporazumu iz ožujka o savezništvu Hrvata i Muslimana-bošnjaka, tzv. “Armija RBiH” je opkolila i napala HVO na planini Zvijezda (općina Vareš).
Napad na HVO predvodio je Željko Komšić, za što je dobio “zlatnog ljiljana”.
Toga dana pripadnici tzv. “Armije RBiH” prelazili su teritoriji pod kontrolom HVO-a, Željko Komšić je poveo akciju napada i razoružavanja pripadnika HVO-a, iako u to vrijeme nije bilo sukoba Hrvata (HVO) i Muslimana-bošnjaka (“Armije RBiH”), u to vrijeme su bili saveznici.
Komšić je tada uz prijetnju oružjem izjavio da Washingtonski sporazum ne vrijedi, time naredio da se pripadnici HVO-a predaju. HVO je tada odbio predati se uz odgovor da će se braniti. Uskoro je došao interventni vod HVO-a nakon čega se tzv. “Armija RBiH” povukla.
Tijekom vojne operacije “Behar” združene Muslimansko-bošnjačke snage su 1994. na ratištu Vareša zauzele sela Brgule, Zubeta, Pajtovići, Šikulje, te ovladale dominantnim kotama Vojnički grob − Srednja planina – Grad.
U toj operaciji koja je trajala nekoliko dana major tzv. “Armije RBiH” Teufik Omanović je pojasnio kako je Željko Komšić sa svojom jedinicom napao postrojbe HVO i tako omogućio slabljenje linije prema Srbima. Kao što i sam potvrđuje.
“Tom prilikom je upao i zarobljavao hrvatske vojnike” govori major tzv. “Armije RBiH”, ne navodeći da li je i koga je možda i ubio, dok sam Komšić tvrdi da je ta akcija 1994. bila “vrlo viteška” da su oslobodili ogroman prostor i našli “nema toga što nisu našli”.
Upravo je Željko Komšić dobio ratno odlikovanje “zlatni ljiljan” nakon ovoga napada, ali treba također napomenuti da je sudjelovao u napadu na Hrvate općine Kreševo, općina koja je većinska Hrvati (preko 80%).
Upravo na slici Željko Komšić stoji u sredini kod Kreševa u odori tzv. “Armije RBiH” 1993. godine. Pitanje i danas stoji zašto i od koga je Željko Komšić sa Muslimansko-bošnjačkom tzv. “Armiji RBiH” “oslobađao” Kreševo.
Ponosno kaže “tada sam tek shvatio da smo mi ozbiljna vojska”. Da još shvati zašto je “predstavnik” Hrvata, tj. zašto ga ne vole Hrvati, a on pucao i ratovao protiv njih, u miru bi da bude tobože predstavnik Hrvata, kao što već glumi 4 nametnuta mandata.
Inače, 1. kolovoza 1994. na lokalitetu Vis, koji je inače najviša kota planine Zvijezde (1349 m n/v) s koje se dobro moglo kontrolirati Brgule i druge dijelove srpskog teritorija, a i čitav prostor pod kontrolom HVO-a na Daštanskom i Višnjićima.
Budući da je tih dana bilo aktualno “planiranje deblokade” grada Sarajeva, tzv. “Armija RBiH” je planirala izvršiti napad na srpska sela Brgule, Okruglicu i Šikulje da odvrati pažnju srpskim snagama i da istovremeno presiječe komunikaciju Srednje-Olovo na prijevoju Nišići.
Prethodno je general Tihomir Blaškić, u to vrijeme kao načelnik GS HVO-a, preko brigadira Filipa Filipovića zapovjednika u tom trenutku ZP Vitez (Središnja Bosna) zapovjedio HVO brigadi Bobovac-Vareš da izvrši povlačenje svojih snaga s planine Zvijezde i omogući postrojbama tzv. “Armije RBiH” da izvrše napad. HVO brigada Bobovac-Vareš dobila zapovijed da tzv. “Armiji RBiH” pruži traženu topničku potporu u izvršenju tog napada. Komunikacija između zapovjednog kadra tzv. “Armije RBiH” i HVO-a je bila redovita i dobra.
“Prvo je Tihomir Blaškić kao zapovjednik GS HVO izdao pisanu zapovijed HVO brigadi Bobovac-Vareš da tt. 1349 Zvijezda, prepusti Armiji RBiH u cilju da sa svojim snagama prođu i napadnu Srbe na Brgulama kada otpočne operacija oslobođenja.
U dva navrata na sastanak kod mene je dolazio Ismet Dahić i tražio da se HVO povuče u potpunosti sa Zvijezde i da Armija RBiH preuzme kompletan prostor za stalno. Nakon usmenih konsultacija sa Zbornim područjem Vitez i Glavnim stožerom HVO jasno mi je rečeno da takav dogovor nije postignut na najvećoj razini nego samo da prođu. Istovremeno GS HVO je poslao i pisanu zapovijed da HVO brigada Bobovac-Vareš pruži Armiji RBiH topničko-minobacačku potporu da zauzmu Brgule i da dalje napreduju ka Nišićima.”
Potrebno je ponoviti i dobro naglasiti da je sredinom ožujka 1994. potpisano Washingtonski sporazum između Muslimana-bošnjaka i Hrvata, a u Uskoplju je 25. ožujka 1994. na sastanku Izvršnog odbora zajedničkog stožera formuliran privremeni postupak za slobodu kretanja i postupak na kontrolnim točkama. Dopušteno je kretanje civilnih i vojnih lica u granicama Federacije BiH. Ovaj sporazum je praktično zaživio između vojske HVO-a i tzv. “Armije RBiH”.
Vareški vojnici HVO su autobusima putovali kroz Vareš do Kiseljaka i natrag na Daštansko. Prije događaja na Zvijezdi, Komšić ali i drugi pripadnici tzv. “Armije RBiH” su u više navrata dolazili do pripadnika HVO-a jer je primirje postalo stvarnost.
Pripadnici HVO-a su ih častili ručkom, kavom i pićem što je izazivalo zaprepaštenje pripadnika tzv. “Armije RBiH” iz Sarajeva, kako po kvaliteti snabdijevanja tako i po gostoljubivosti dojučerašnjih neprijatelja.
Stoga se postavlja ozbiljno pitanje: Zašto je tzv. “Armija RBiH” pod vodstvom Željka Komšića izvršila opkoljavanje vojnika HVO-a na planini Zvijezdi uz Komšićevu izjavu da Washingtonski sporazum ne vrijedi i prijetnju da se vojnici predaju?
“S obzirom da je bio mir sa Armijom RBiH, postrojbe HVO na Zvijezdi su bile usmjerene na osmatranje srpskih snaga a ne prema Armiji RBiH. Zato je predvodnik akcije Armije RBiH, Željko Komšić mogao bez neke vojničke strategije i hrabrosti opkoliti pet zemunica i razoružati deset vojnika HVO, svojih saveznika. Ali posada iz jedne zemunice na vrijeme je uočila opasnost i nije se htjela predati iako su bili opkoljeni i jedni drugima su prijetili paljbom.
Vrlo brzo sam ja došao sa interventnim vodom i opkolio snage Armije RBiH i tada dolazi do našeg razgovora i oni vraćaju oružje od razoružanih vojnika HVO-a i odlaze odakle su došli, u pravcu Ponikve.” – Mario Andrić, zapovjednika brigade HVO Bobovac-Vareš
Drugo pitanje: Zašto je ovu krajnje nerazumnu i bespotrebnu vojnu akciju tzv. “Armije RBiH” predvodio baš Željko Komšić, koji je psovao vojnicima HVO-a majku ustašku i bahato tražio od njih da se predaju? I sam Komšić potvrđuje ovu nerazumnu akciju izjavljujući:”Uspjeli smo ih iznenaditi i uspjeli smo ih slomiti. Bilo je tu za mene lično scena, da kažem da sam imao više sreće nego pameti. Sjećam se tačno toga kako je sve bilo.” Tu prestaje priča o činjenicama, a nastavlja hvalisanjem kako je “sve bilo vrlo viteški”.
Za oružani napad na HVO, koji je tada bio saveznička vojska, Željko Komšić dobiva odlikovanje “zlatni ljiljan”. Kako se pripadnici HVO nisu htjeli predati, u međuvremenu je stiglo i pojačanje, situacija je prijetila da završi krvoprolićem u vremenu primirja.
Kada je pristigao zapovjednik HVO brigade Bobovac-Vareš Mario Andrić, obavio je pregovore sa zapovjednikom tzv. “Armije RBiH” i stavio do znanja da, poradi takvog upada, to područje planine Zvijezde neće biti predano tzv. “Armiji RBiH” predvođenoj Željkom Komšićem.
Nakon prijetnji Željko Komšić se sa svojim pripadnicima tzv. “Armije RBiH” povukao sa Zvijezde. Da je kojim slučajem samo jedna osoba s bilo koje strane ispalila metak, ovdje bi zbog velike koncentracije vojske s obje strane bilo mnogo krvi i ljudskih žrtava.
Postavlja se pitanje: Je li netko ovdje želio ozbiljno dovesti u pitanje Washingtonski sporazum? Ubrzo potom, nakon ozbiljnog dogovora vojske tzv. “Armije RBiH” i HVO-a Vareš, nastavilo se normalno sukladno mirovnim sporazumom o savezništvu te je otpočela planirana operacija tzv. “Armije RBiH” prema Nišićkoj visoravni i tek tada se i ovladalo tim područjem. U toj operaciji su vojnici HVO-a, pripadnici brigade HVO Bobovac-Vareš, pružili topničku potporu postrojbama tzv. “Armije RBiH”.
Izvor :Neovisni portal HB
