Izborni rezultat Tomislava Tomaševića nije proizvod nikakve duboke zavjere. On je rezultat hladno proračunate i politički perfidne strategije, koju su njegovi protivnici – nesinhronizirani, egocentrični i ideološki trapavi – jednostavno pustili da prođe.
Iako su afere treštale sa svih strana – od Jakuševca, dijeljenja milijuna eura ideološkim bratstvima i sestrinstvima, preko klijentelizma uvezenog iz “aktivističkog podzemlja”, sve do pokušaja skrivanja odgovornosti oko katastrofalnog stanja u Zagrebu – Tomašević je shvatio ono što politička desnica u Hrvatskoj nikada ne želi priznati: percepcija je važnija od istine.
Tri faze političke mimikrije
U samo nekoliko tjedana, gradonačelnik koji je trebao pasti pod teretom vlastite nesposobnosti i političke ogoljenosti, transformirao se – zahvaljujući PR kalkulacijama i kukavičluku konkurencije.
- Prva faza bila je – projekti. Iako ih većina nije ni započeta, a kamoli završena, billboardi su počeli nicali s porukama o „napretku“. Očekivano, bez konkretnih brojki, rokova, troškovnika ili zatečenog stanja.
- Druga faza – “kad se ne krade, ima se za sve”. Tu se već igra na emociju: nismo možda učinkoviti, ali mi smo pošteni! Pošteni? S milijunima eura razdijeljenima kroz netransparentne natječaje svojim ideološkim saveznicima? Ali tko još mari za brojke, kad osjećaj kaže da se „bar nešto mijenja“.
- Treća faza, pokrenuta nakon afere s uhićenjima i mogućom istragom oko Hipodroma, bila je finalna: žrtva sam starog sustava, borim se za Zagreb, i ništa me ne može zaustaviti. Tu se završava put od aktivista koji je trebao demontirati stari režim – do svetog mučenika koji jedini stoji na braniku metropole.
Momentum iz ničega
Tomašević nije toliko briljantan koliko je opozicija bila jalova. Umjesto da ga frontalno sruše s argumentima, brojkama i čistim rukopisom političke odlučnosti, desni spektar ponovno je odigrao najgori mogući scenarij: međusobna potkusurivanja, tihi ego-obračuni, i infantilno nadmetanje tko je „autentičniji Hrvat“ ili „veći branitelj hrvatskog Zagreba“.
Dok su jedni glumili PR stratege, drugi budili TikTok patriotizam, a treći s moralne visine s viskom mjerili tuđe pogreške – Tomašević je uzeo mikrofon, proglasio se poštenim Robin Hoodom i zagrabio odlučne, neodlučne i rezignirane birače.
Zaključak: Ljevica ujedinjena, desnica razbijena
Kada političku utakmicu igrate na terenu koji je suparnik pripremio, s loptom koju vam je on bacio, i još u dresovima koje vam je posudio – ne čudite se što ste izgubili. Ova kampanja nije bila pobjeda političkog genija Tomislava Tomaševića – nego poraz jalove desne scene koja ni nakon desetljeća političkog autizma ne može ponuditi jednoglasje, jedinstvo ni zdrav razum.
Ako nešto uopće preostaje za drugi krug, to je pitanje: hoće li birači konačno shvatiti da je Zagreb pretvoren u igralište aktivističko-uhljebničkog kartela? Ili će ponovno pasti na priču o poštenju – iza koje se već jasno nazire struktura moći, interesa i novca?
