Velik dio ljudskog karaktera i morala otkriva se u tome kako pojedinac djeluje u okviru situacija čije posljedice neće osjetiti direktno na svojoj koži. Nasuprot utilitarizmu koji prožima moderno društvo, i kultu praktičnosti kojeg mahnito gradimo i njegujemo, stare etičke škole naglašavale su važnost svake ljudske odluke u oblikovanju moralnog karaktera pojedinca.
Čak i etimološki pojam etike (iz grčkog “ethos”) ukazuje na njezinu povezanost s karakterom. Kroz odbacivanje ideje o potrebi aktivnog i pažljivog razvoja vlastite etičke strukture, sve se jače ispoljavaju štetne posljedice koje to donosi pojedincu i zajednici. U nastavku ćemo analizirati kako takvo odbacivanje utječe na nas kao pojedince i našu kolektivnu dobrobit.
Piše :Luka Goleš Babić/Sapere Aude
Dok su stari Grci na ljudski moral gledali kao na vještinu koju valja brusiti kao što se bruse i sve ostale praktične vještine, naše se društvo voli razbacivati tezom da je netko “dobar u duši” usprkos njegovim vidnim grijesima i neovisno o težini tih grijeha. Iz perspektive starogrčke etike vrline, ta je evaluacija kontradiktorna, jer to kakva osoba jest manifestira se kroz njeno svakodnevno djelovanje. Ako je nečije svakodnevno djelovanje bazirano na grijehu, on prostom logikom ne može biti moralan, jednako kako sportaš koji ne trenira ne može ostati dobar u svome sportu. Indikativno je u tom smislu što sam termin grijeha dolazi od grčke riječi hamartia, koja označava promašaj mete. Promašaj mete događa se onima koji na svojoj (moralnoj) preciznosti nisu dovoljno radili.
Moderno društvo više ne voli razmišljati u kategorijama grijeha, pokajanja, iskupljenja i sl. Termini dobra i zla su relativizirani, odnosno svedeni na pseudomoralno oruđe, najčešće usmjereno kontra svojih političkih neistomišljenika. Vodeće vrijednosti našeg doba sažete su u inkluzivnosti, različitosti i jednakosti, a ljudska se djela prosuđuju prema njihovim posljedicama, odnosno prema tome koliko blizu nas ona dovode tim labilnim vrijednosnim kategorijama. Čovjeku se, stoga, ne savjetuje da ne čini zlo djelo jer je ono zlo, već jer postoji šansa da će za to biti zakonski kažnjen ili kažnjen kolektivnom osudom. “Daj vragu i jednu svoju vlas i postaješ njegov zauvijek”, govorili su naši preci, a mi smo tu priču prenamijenili u sebi podobnu “daj vragu što god poželi ako to i drugi čine ili ako moj limitirani um ne vidi direktne površne posljedice toga”. Olako pristajemo na promašivanje mete dok god posljedice toga ne trpimo na svojoj koži ovdje i sada.
Zoran prikaz toga vidimo u načinu na koji se većina naših idejnih Babilonskih kula ugurala u javno mnijenje. Osim standardne bajke o toleranciji, kontinuirano ponavljana mantra progresivističkih pravovjernika, tijekom njihovog marša na institucije i na kulturu, bila je “hoće li naša promjena utjecati na vas osobno” i ako neće, zašto se bunite. Konzervativci su se godinama mučili s odgovorom na takva pitanja, na koncu najčešće kapitulirajući pred postavljenom moralizirajućom batinom.
Nažalost, predugo im je trebalo da shvate da se u samoj formi pitanja krije njegova manipulativnost – samo pristajanje na postavljene okvire da je bitno isključivo ono što se događa meni ovdje i sada otupila je oštricu opravdane kritike tih vrijednosnih novotarija i adekvatne obrane provjerenih vrijednosti i institucija. Odgovor koji je predugo izostajao bio je onaj da laž odbijam ne samo zato što ću od nje sam nastradati, već i zato što vjerujem u inherentnu vrijednost istine.
Kolektivni rezultati naše opisane moralne erozije postaju sve vidljiviji čak i onima koji na njih žele skrenuti pogled. Osim općeg civilizacijskog zalaska na kojemu po mnogim kriterijima jesmo, u kojemu smo odbacili upravo one vrijednosti koje čine čvrsto tlo pod našim nogama, očita je i sustavna degradacija kvalitete u svakom pogledu. Živimo u društvu post-istine; društvu koje istinu i kvalitetu žrtvuje na oltaru ideologije, društvu koje je ofrlje u svome radu, društvu koje je hiperfokusirano na profit od svog rada i svojih djela, društvu koje je neprecizno u svome govoru – koje podčinjava jezik ideologiji, društvu kojemu ništa nije sveto, a koje je svoje prosuđivanje svijeta infantiliziralo na razinu egoističnog i trenutnog.
Nasuprot mišljenju aktualnog duha vremena, moralna individua nije ona koja “samo radi svoj posao”, odnosno koja se u potpunosti odriče svake odgovornosti koja imalo izlazi iz njezinih usko postavljenih fah-idiotskih okvira, već ona koja radi svoj posao vrednujući taj rad sam po sebi i, još važnije, vrednujući ljudskost onoga za koga taj posao radi. Amoralna individua, s druge strane, svojevoljno postaje ona koja svoju nezasluženu nadmoćnu poziciju iskorištava za ofrlji rad ili za iskazivanje te nadmoći nad drugima koji su o njoj ovisni. Amoralan je, primjerice, javni službenik koji zbog svoje ogorčenosti uživa u otežavanju života drugih tražeći ih još samo onaj jedan papir. Amoralan je liječnik koji iskorištava pogubljeni duh vremena, uživajući u svojoj nadjenutoj ulozi kvazi-svećenstva, da bi ugrožavao zdravlje svojih bližnjih u ime iskrivljenih uvjerenja ili svojih trenutnih interesa. Amoralan postaje i prodavač voća koji poslušno i pasivno postavlja plakate službenih narativa na svoj štand, jer mu to “ne utječe na trenutni život”. Svaki oblik podržavanja laži/zla narušava našu moralnu preciznost.
Naš moralni karakter ne gradi se na nasumičnim posljedicama naših djela, već na načelima po kojima smo djelovali i na ljudskosti koju smo tijekom tog djelovanja iskazali. Posljedice su bitne, ali ne treba se zavaravati time da u svojoj epistemološkoj limitiranosti možemo pojmiti što će pojedino djelo dugoročno uzrokovati. Ono u što možemo biti sigurni jest da takvim moralnim cjenjkanjem gušimo svoj osjećaj za ispravno. Na tom je tragu razmišljao i Christopher R. Browning u svojoj potresnoj knjizi [Obični ljudi], gdje je analizirao kako je moguće da se običan policijski vod sredinom prošlog stoljeća transformirao iz običnih radnika u kolaboracionističke sudionike masovnih nacističkih ubojstava. Njegovo zaključno otkriće pokazuje da je taj proces bio rezultat postupnog pristanka na zlo. Svaki mali današnji ustupak zlu povećava vjerojatnost pristanka na veće zlo sutra. Nitko od tamošnjih policajaca nije mogao predvidjeti kamo će ih inicijalna prodaja duše odvesti, niti su prvoga dana mogli zamisliti da će u doglednoj budućnosti sudjelovati u ubojstvima svojih bivših susjeda. Put u pakao bio je spontan i pasivno lagodan.
…
Današnje vodeće društvene vrijednosti nastale su iz tradicionalne zapadne etike. No, problem našeg doba leži u zaboravu na korijene tih vrijednosti i u pretjeranom slavljenju plodova umjesto poštivanja stabla koje ih rađa. Umjesto da dopustimo provjerenom moralnom sustavu da postupno oblikuje svoje vidljive plodove, počeli smo se diviti tim plodovima kao idolima. Oni, međutim, nisu samoodrživi – ako im oduzmemo temelje, neminovno će se raspasti i postati svoje sušte suprotnosti. Upravo tu leži razlog zašto su te naoko dobre vrijednosti bile tako lako zloupotrijebljene; tj. zašto smo u ime tolerancije postali krajnje netolerantni, u ime inkluzivnosti isključivi, te zašto u ime različitosti pozivamo na masovno omasovljenje i kolektivizam. Bez nadsvjetovnog moralnog uporišta u ime kojega se kruh stvara, taj prividno dobar kruh lako postaje otrov. U tom smislu zastrašujuće točno odzvanjaju riječi Renea Girarda, koji je rekao da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava.
Cijeli tekst možete pročitati na stranici Sapere Aude.
