Politički analitičar Ivica Granić u svojoj najnovijoj analizi o rezultatima izbora i stanju ljevice u Hrvatskoj napisao je kako je opstojnost SDP-a, barem u formalnom smislu, već sama po sebi europski fenomen. Naime, kako kaže Granić:
„Klasična socijaldemokracija, formirana nakon Drugog svjetskog rata kao pandan demokršćanstvu, u cijeloj Europi praktički je nestala. Na tom tragu žilavo egzistiranje domaćeg SDP-a zapravo je fenomen, možda i na razini cijele Europe. Jer su slične stranke već odavno sišle sa scene u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj… da i ne govorimo o ostatku Europe gdje su dominantne tzv. zelene ljevice koje su se uspjele transformirati i prilagoditi vremenu.“
Dodaje kako se i u Hrvatskoj vodi koncepcijska, dijelom i generacijska borba, pa su, slijedom političke logike, šanse za budućnost SDP-a – minimalne.
Rezultati upravo završenih lokalnih izbora to, čini se, zorno potvrđuju. SDP je, prema analizi, izgubio gotovo sve što se moglo izgubiti. Posebno bolan gubitak je Rijeka – povijesno uporište stranke – a ako ni to nije dovoljan alarm za unutarnju refleksiju, onda je, kako kaže Granić, „proces nestanka već duboko ušao u terminalnu fazu“.
Split, Dubrovnik, Šibenik, Zadar – gradovi u kojima je SDP bio jedva primjetan, ako ne i posve nevidljiv. U Dalmaciji, nekoć simbolički “slobodnoj” prema njihovoj interpretaciji, danas više nema tragova nekadašnje dominacije. Čak ni tradicionalno lijeva uporišta poput Ploča, Vrgorca ili Makarske ne mogu pokrenuti nikakve šire procese.
U Slavoniji i Lici SDP je već duže vrijeme irelevantan, a u Zagrebu je tek „mlađi brat“ platformi Možemo, čiji trend dominacije u glavnom gradu ne pokazuje znakove posustajanja. U mnogim sredinama – Bjelovar, Karlovac, Međimurje – SDP jednostavno ne postoji na političkoj mapi.
Jedini izuzetak koji odskače je Koprivnica i županija, no i tu se, kaže Granić, radi više o karizmi pojedinca – gradonačelnika Mišela Jakšića – nego o snazi same stranke. „Da je tamo ostala mentorica poput Želježnjak, teško da bi SDP ostvario bilo kakav relevantan rezultat“, zaključuje Granić.
Stoga nije jasno čemu euforija koju su javno demonstrirali Arsen Bauk i Siniša Hajdaš Dončić nakon drugog kruga izbora. „Možda je za nijansu bio uspješniji od prvog (Pula, Grbin), ali sve je to politička bura u čaši vode“, zaključuje Granić.
„Ako vam je utjeha da je ‘moglo biti i gore’ – onda ste na najbržem putu prema dnu.“
Apsurd političkog trenutka dodatno je pojačao i epski politički kraj znanstvenika i bivšeg gradonačelnika Splita, Ivice Puljka. Mnogi se još pitaju je li doživio poraz svjesno ili je sve plod nesnalaženja. Napad na Željka Matijevića – potencijalnog koalicijskog partnera – na samom početku kampanje, za mnoge je bio političko samoubojstvo. A slogan kampanje „Dvaput je dvaput“, s aluzijom na seksualne konotacije, naišao je na podsmijeh, osobito jer Puljak – kako kaže Granić – „što ne da mu ne stoji nego je i krajnje bizarno kada je on u pitanju“.
„Kada ga promatrate, i njega i Marijanu, svašta vam može pasti na pamet kao slogan koji će nositi kampanju, ali Puljka vizualizirati kao nekog žestokog ljubavnika je zbilja veliki teret za svakoga?“, pita se Granić uz dozu ironije.
Kako bilo, izbori su prošli, karte su ponovno podijeljene, a hrvatska ljevica se, kako izgleda, nastavlja vrtoglavo vrtjeti u spirali samorazgradnje.
Izvor:Ivica Granić
