Jedna od laži modernog relativizma – sažetog onom poznatom “neka svatko radi što hoće” – bila je ta da ćemo uz njegovu pomoć doći do pluralističkog društva, jednog utopijskog skupa ljudi u kojemu svatko ima svoj partikularni svjetonazor, u kojemu su sve civilizacijske ograde dokinute, a država služi samo kao platforma za perpetuiranje te prekrasne raznolikosti. Kada je liberalizam smijenjen progresivizmom današnjeg tipa, o čemu smo pomnije pisali u tekstu [Kraj liberalne utopije: progresivizam i njegove žrtve], progresivisti su sebe i svoje istomišljenike proglasili glavnim baštinicima pluralizma, slobode i tolerancije. Oni su navodno bili ti koji su stajali u rovovima kada je sredinom prošloga stoljeća rušen patrijarhat, kada je seks oslobođen iz okova restriktivno-kršćanskog etosa, kada je konačno normalizirana rastava, kada su seksualne i rasne manjine borbom pronalazile svoje mjesto u tlačiteljskom zapadnom svijetu.
Svatko tko se usudi preispitati taj narativ očito je pripadnik tiranske i netolerantne zastarjele struje, stoga njega ne treba tolerirati ako toleranciju želimo očuvati. Cijela je ta danas vrlo popularna priča bazirana na jednom pogrešnom i reduciranom viđenju slobode, čovjeka i njihovog odnosa. U ovome ćemo se tekstu nadovezati na prethodnu raspravu o kraju tzv. liberalne utopije, o razvidnoj planskoj smjeni relativizma novim dogmatizmom na zapadu, ali će se fokus preusmjeriti s društveno-političkog konteksta na filozofsku osnovu pojma slobode.
Kada bi moderan čovjek u zamišljenoj raspravi sa svojim antičkim pretkom rekao da je njegovo doba ostvarilo nezapamćene poduhvate u sferi oslobađanja pojedinca, antički bi mu čovjek vjerojatno s čuđenjem odgovorio da širenje, ili točnije redefiniranje, prihvatljivog ponašanja nije ekvivalentno slobodi, štoviše da su ta dva koncepta međusobno suprotstavljena. “Sloboda u svom pravom smislu nije običan manjak izvanjskih ograničenja, nego postojanje unutarnje discipline koja pojedincu omogućava da djeluje u skladu sa svojim razumom.” Tako je slobodu vidio Aristotel u svojoj [Nikomahovoj etici], zaključujući kako čovjek postaje dobar onda kada uspijeva usmjeriti svoju volju prema ostvarenju dobra. Njemu kao možda najvećem antičkom misliocu suvremeno društvo među ostalim spočitava to što nije jasno osudio grijeh ropstva, već ga je povremeno čak i validirao. Preduvjet je tog spočitavanja, međutim, prihvaćanje moderne rekonceptualizacije slobode. Naime, kategorije u kojima je Aristotel razmišljao granicu između roba i gospodara nisu pronalazile u političkom smislu onoga koji je porobljen nasuprot onoga koji njime zakonski upravlja, već u unutarnjoj konstituciji pojedinca. Rob je, čak i ako je u političkom smislu slobodan, onaj čije žudnje nisu kontrolirane, koji stoga robuje animalnom dijelu sebe, dok je slobodan čovjek onaj koji je, neovisno o svojoj političkoj autonomiji, treniranjem svog karaktera (grč. ethos) postao sposoban djelovati u skladu s vrlinom.
S tim je na umu za vjerovati da bi Aristotel na naše glorificiranje permisivne slobode gledao sa sažaljenjem, kao na pojedince koji su svojevoljno, ali nesvjesno porobljeni; koji su sukladno nalozima jednog pogubljenog duha vremena prisiljeni na slobodu. Takav se pogled nastavio kroz srednji vijek, u kojemu je Toma Akvinski postavio jedno provokativno teološko pitanje relevantno za navedenu problematiku. Toma se pitao sljedeće; ukoliko je Bog svemoćan, ukoliko je Bog samo tlo iz kojega sloboda proizlazi, može li On zgriješiti?
Toma je na svoje pitanje odgovorio negativno, dodatno utvrđujući svoj stav tezom da manjak mogućnosti grijeha ne umanjuje Božju apsolutnu slobodu, nego ju upravo on čini apsolutnom. Budući da grijeh narušava savršen put prema Dobru, a da je Dobro po definiciji dio Božje esencije, Bog bi grijehom narušio koherentnost svoje esencije, stoga zgriješiti ne može. Bog je, dakle, slobodan baš zato što mu Njegova savršena priroda ne dozvoljava grijeh. Analiziramo li Tomino pitanje kroz današnje pojmovne okvire, uviđamo da njegov odgovor u našim očima ne može stajati. Sama činjenica da se Bog suočava s nemogućnošću, odnosno s preprekom u svom, u ovom hipotetskom slučaju grešnom djelovanju za nas implicira manjak slobode. Tomino pitanje i odgovor sažimaju fundamentalnu razliku između slobode u tradicionalnom smislu i moderne permisivnosti.
Slijedom toga, kada govorimo o konceptu slobode, rascjep između nas i naših predaka naizgled je pozamašan, možda i nepremostiv. Ipak, stavimo li privremeno našu teorijsku pojmovnu zbunjenost na stranu, te osvrnemo li se na naše viđenje slobode u praksi, uvidjet ćemo da se zapravo nismo toliko udaljili od svoje tradicije. Primjerice, možemo se upitati smatramo li da je u kontekstu sporta slobodniji profesionalni sportaš ili amater koji prvi puta staje u sportsku arenu? Tko je slobodniji u svojim pokretima te tko njima uspješnije ostvaruje svoje naume, sportaš koji je dugogodišnjom disciplinom i odricanjima automatizirao ispravnu tehniku ili netko kome je rečeno “radi što hoćeš, ionako nitko nema pravo uvjetovati tvoje odluke”? Sportaš je subordiniranjem svojih trenutnih želja dugotrajnom uspjehu ostvario svoju slobodu, slobodu koja nije opterećena strahom od pogreške niti napornim minucioznim razmišljanjem gdje u danom trenutku koji dio tijela mora stajati. On je strateški postavljenim preprekama uokvirio svoje djelovanje, te je posljedičnim samonadilaženjem umanjio šanse da će promašiti metu – da će zgriješiti (grč. hamartia). Koristeći se sportom kao svojevrsnom askezom, sportaš se privremeno približio transcendentnom savršenstvu koje zgriješiti ne može jer je za to preslobodno.
Sloboda mora biti kontekstualizirana da bi bila slobodna. Bez svoje protuteže u obliku istine sloboda se urušava u permisivnost, čemu imamo prilike svjedočiti u suvremenom društvu. Radi se o društvu koje prisiljava na slobodu od vrijednosnih smjernica kako bismo u toj amorfnoj neljudskoj pustinji smjernice počeli tražiti od radikalnih ideologa koji za cilj imaju preoblikovati cijelu našu civilizaciju, pa i samog čovjeka na svoju sliku. Osim što smo, dakle, postali korisni idioti aktualne društveno-političke oligarhije, postali smo također moralni i djelotvorni idioti, jer smo relativizacijom grijeha degradirali svoju sposobnost autonomnog ispravnog odlučivanja, zbog čega sada za gotovo svaku minornu svakodnevnu odluku, kao što je paljenje grijanja u svojim domovima tražimo upute “struke”. Relativistička permisivnost odvela nas je prema hiperlegalizaciji društva i politizaciji svakog našeg životnog aspekta. Na mjesto aristotelovskog čovjeka koji teži vrlini i tomističkoga koji svoj život formira slijedeći načelo Imitatio Christi zasjela je prometejska oholost modernog čovjeka s jedne strane i kukavička mlakost s druge. Čini se kako danas u slobodu vjerujemo taman onoliko koliko je potrebno da ono vječno Dobro, Istinito i Lijepo možemo uspješno relativizirati, a da pritom ono što sami kroz svoje grešne kategorije procijenimo kao moje-dobro, moje-istinito i moje-lijepo možemo uzdići na razinu dogme.
Izvor:Sapere Aude
crodex.net
