U tekstu ”O kultu rodne ideologije” prošli smo krajnje upitne i labilne temelje rodne ideologije, analizirali njezine već sada vidljive štetne posljedice te ukazali na manjak dokaza za efektivnost i smislenost trenutnog medicinskog načina nošenja s problemom rodne disforije. Pozvali smo i na hitnu temeljitu i anti-ideološku javnu raspravu u RH o ovom rastućem fenomenu, koji se, kako to obično biva, iz SAD-a sve više prelijeva unutar naših granica. U drugom dijelu analize ove teške teme fokusirat ćemo se na potpuno zanemarenu opasnost ovakvih široko-društvenih trendova; stvaranje kolektivne psihoze (eng. social contagion).
Kolektivne (masovne) psihoze ili društvene kontaminacije fenomeni su u kojima se štetna ideja širi određenom populacijom na sličan način kako se širi virus. Mnogo je poznatih primjera takvih kontaminacija u povijesti. Tijekom srednjeg vijeka, primjerice, više je slučajeva u kojima je i do par tisuća ljudi zapalo u kolektivni trans zbog kojeg su danima bez prestanka plesali, što je nerijetko završavalo i smrću od iznemoglosti. Nejasno je što je točno uzrokovalo takve tragične i zazorne događaje, no smatra se da se radilo upravo o nekoj vrsti kolektivne psihoze u kojoj je manjina mentalno oboljelih ljudi započela trend (ideju) koju su ostali, zbog iznimno teških i stresnih životnih uvjeta koji su stvorili plodno tlo za stvaranje/prihvaćanje mentalnih oboljenja, postepeno usvajali.
U nedavnijim vremenima sličan je slučaj skoro poslao hrpu nevinih ljudi u zatvor kada se u 80-im godinama prošlog stoljeća u SAD-u proširila kolektivna psihoza straha od sotonističkih rituala. U slučaju danas znanom kao “Day-care sex abuse hysteria” roditelji su počeli sumnjati da radnici u vrtiću seksualno napastuju njihovu djecu i na njima vrše sotonističke rituale. Vrijeme je to kad je tema sotonizma bila sve rasprostranjenija, ponajviše preko rastućeg broja serijskih ubojica, pa je i strah od sotonizma bio sve veći. Pogrešna ideja prenosila se kroz prestrašene umove sve većeg broja roditelja te je, uz pomoć potkapacitirane policije i nesvjesne manipulacije djece preko sugestivnih pitanja, uzrokovala progon vrtićkih radnika koji sa zlostavljanjem i sotonizmom nisu imali veze. Iz SAD-a ova se kolektivna psihoza nedugo zatim proširila i na dijelove Europe te na Novi Zeland, Kanadu, itd.
Znajući za takve slučajeve pojedini su psiholozi, koji su ubrzo bili prozivani kao “transfobni”, kroz posljednje godine upozoravali na sličnu opasnost u kontekstu rodne ideologije, zbog koje bi sve više djece moglo umisliti da je u krivom tijelu jer u tome iščitavaju trend i posljedičnu mogućnost ostvarenja društvenih bodova. Psihologinja Lisa Littman u svom istraživanju navela je da je preko 85% ispitanih roditelja djece s rodnom disforijom reklo da je početak disforije bio popraćen djetetovim većim provođenjem vremena na internetu te da je barem jedna osoba u društvu djeteta u približno isto vrijeme ili ranije također osjetila da je “u krivom tijelu”. Navodi i kako roditelji opisuju da grupe djece u kojima se pojavio ovaj fenomen teže signaliziranju svog statusa žrtve u društvu (nešto što nije rijetko u formativnim godinama) te jedan drugoga potiču da prihvate svoj novi rodni identitet. Ovi bi podaci svakome tko nije ideološki zadojen morali poslužiti kao crvena zastavica da nešto možda nije u redu, odnosno da postoji opasnost društveno-kontaminiranog širenja rodne disforije u ovom pseudomoralnom vremenu kada se epitet “trans” usadio kao jedan od temeljnih signalizatora vrlina.
Druga će strana porast rodne disforije u posljednjim godinama objasniti time da je trans ljudima konačno dozvoljeno javno izraziti svoj identitet, no to ne objašnjava zašto se ona danas gotovo isključivo javlja kod djece i mladih – onih koji su uronjeni u virtualni svijet i njegovo plodno tlo za etabliranje i širenje kolektivnih psihoza.
Littman se dotiče i zdravstvenih radnika koji često sugeriraju djeci da je srž njihovih problema upravo rodna disforija. Shodno tomu, Američka psihološka organizacija (APA) u svojim se dokumentima jasno opredijelila u korist rodne ideologije, prihvaćajući termine kao što je “nebinarni konstrukt roda”. Hrabro barataju tim rodnim novojezikom kao da je njegova istinitost čvrsto dokazana, a ne progurana u širu javnost kroz posljednjih 5 godina. Tzv. afirmativni pristup trebao bi potaknuti pacijenta da prihvati svoj rodni identitet prije nego što se uopće utvrdilo je li uzrok problema rodna disforija ili nešto potpuno treće. Spomenuto istraživanje navodi da se rodna disforija u većini slučajeva (62.5%) javlja u kombinaciji s drugim mentalnim oboljenjima, pa ostaje potpuno nejasno zašto bi se prirodno zbunjenom, potencijalno društveno kontaminiranom i mentalno oboljelom te od medicinskih djelatnika potaknutom djetetu “vjerovalo” kada kaže da je u krivom tijelu te da mu je potrebna tranzicija. U suštini, standardan je pristup pacijentu u ovom slučaju u potpunosti redefiniran; umjesto postavljanja dijagnoze koja može odstupati od pacijentove osobne volje i primarnog načela izbjegavanja nanošenja štete, problemu pacijenta se pristupa ideološkim dogmatičnim pristupom koji apriorno kreće od onoga što bi trebao biti krajnji zaključak – da se ne radi o sijasetu drugih potencijalnih uzroka poteškoća kod pacijenta već baš o rodnoj disforiji.
Ranije opisana psihoza u dječjim vrtićima 80-ih dijelom je omogućena sugestivnim pitanjima roditelja i policije iz kojih su djeca iščitavala nužnost da potvrde njihove sumnje, stvarajući u svojim umovima nešto što se kasnije nazvalo lažnim sjećanjima. Misliti da okruživanje djece i mladih konstantnim sadržajem određene ideologije preko svih multimedijalnih kanala, poticanje prihvaćanja te ideologije (i na svojoj koži) od strane “stručnjaka”, signaliziranje vrline ljudi koji su prihvatili ideologiju te učenje o njoj praktički od početka djetetove svijesti (https://www.seattleschools.org/…/list-of-books-by-grade/) neće uzrokovati kolektivnu psihozu, odnosno društveno širenje štetnih ideja na sve veći broj ljudi, može vjerojatno samo zamorna, nepromišljena i krajnje nesvjesno-dogmatična civilizacija koja ide prema svom zalasku.
Jedna od rijetkih javnih trans osoba o kojoj se iznimno malo može čuti u mainstream medijima je Scott Newgent – trans muškarac koji je prošao horor tranzicije iz žene u muškarca te koji je zatim posvetio svoj život ukazivanju na opasnosti takvog puta.
“Masakriramo cijelu generaciju djece jer se nitko o ovome ne usudi pričati”, rekao je Newgent, dodavši kako dijete ne može, a pogotovo ne u ovom propagandnom vremenu, samo procijeniti trebaju li mu ireverzibilni intruzivni medicinski zahvati.
Pritom roditelji, kao ni medicinski djelatnici koji često od toga profitiraju (o čemu će biti riječ u sljedećem tekstu na ovu temu), nemaju pravo u ime djeteta donijeti dugoročno neprovjerenu odluku (https://twitter.com/Shellenber…/status/1624530210367619073) koja bi im mogla nepovratno uništiti život. Suicidalnost trans osoba najveća je 7-10 godina NAKON OPERACIJE, kaže Newgent, a prešućuju svi “stručnjaci” i mediji u našoj javnoj sferi, kao što prešućuju i nedavne vijesti o zviždačima koji su požalili prepisivanje hormonske blokatore tinejdžerima (https://www.dailysignal.com/…/whistleblower-pulls-back…/).
Umjesto bacanja pseudomoralnih floskula “važnosti izbora”, progresivnosti i inkluzivnosti, u ime dobrobiti djece i svih onih koje se ova tema dotiče vrijeme je da o njoj počnemo otvoreno razgovarati.
Rodna disforija kao fenomen prisutan kod malog postotka populacije pritom se mora jasno diferencirati od rodne ideologije i kolektivne psihoze koju ona očito stvara.
Izvor: Sapere Aude
