Na današnji dan 1991. godine u potpapučkim mjestima Voćin, Hum, Kometnik, Bokane i Kraskovići počinjen je niz stravičnih zločina nad civilnim stanovništvom.
Nakon krvavog pira pobunjeni Srbi, četnici i JNA napustili su Voćin u noći s 13. na 14. prosinca osvijetljeni plamenom gorućih kuća i drugih objekata. Pošteđena nije bila niti katolička crkva Pohoda Blažene Djevice Marije koja je za vrijeme okupacije služila kao arsenal oružja. U rano jutro 14. prosinca, točno u 3 sata i 15 minuta grupa vojnika JNA pod zapovjedništvom Milana Trbojevića crkvu je digla u zrak. Dijelovi zidova i kamene gromade pronađene su kasnije i pola kilometra od mjesta eksplozije, a neeksplodirane granate preplavile su središte Voćina, piše general Glasnović na svom Facebooku
Idućeg dana hrvatske su snage ušle u napuštena sela gdje su ih zatekli stravični prizori. U zapaljenom, uništenom i srušenom gradiću, na ulicama ovoga mjesta ležali su razbacani masakrirani leševi žena, djece i staraca. Pripadnici ‘Belih orlova’ i četnici likvidirali su 47 civila i to na najgore moguće načine. Muškarci, žene i starci su zlostavljani, potom mučeni da bi na kraju bili ubijeni, Dvije žrtve, bračni par, nađeni su vezani lancima i zapaljeni. Velik broj žrtava ubijen je motornom pilom, noževima, sjekirama i drugim oružjem.
“Vratili smo se do središta sela i produžili putem, pravo uz potok. Kod pravoslavne smo crkve susreli kamion koji je po selu sakupljao leševe masakriranih Hrvata. Kamion je bio pun. Na njegovoj otvorenoj platformi ležala su tijela mučenih ljudi. Starci i starice prerezanih vratova i sjekirom u znaku križa razbijenih lubanja. Često su im ruke bile vezane, a često i odrezane udarcem sjekire ili otpiljene motornom pilom za drva. I ruke. I noge.
U jedne je žene lice bilo potpuno ljubičasto. Nju su vjerojatno zadavili. U pozadini toga prizora, kao prikladna scenografija, pravoslavna crkva. Duhovnome ocu pravoslavne pastve nisu izgleda smetali ovakvi “nestašluci” njegovih vjernika. Gardisti mi kažu da su mu ispod kreveta pronašli automatsku pušku. Ne čudi me. Njegovoj crkvi niti jedan prozor nije bio razbijen. Kao, uostalom, nijednoj srpskoj kući. Hrvatske su prošle malo drugačije. Barem s jednom tenkovskom granatom, ako nisu zapaljene.
Hrvatske su kuće uglavnom grupirane u dijelu sela oko katoličke crkve. Tako je zločincima bilo lakše izvršiti ovaj pokolj, jer im je sve bilo pod ruku, na jednome mjestu. U jednoj od kuća, u ulici koja ide pored crkve, pronašao sam bračni par Medved. Mirko i Elizabeta bili su četnički taoci puna četiri mjeseca, kao uostalom i svi mještani koji su tada ostali u selu. Četnici su ih koristili kao roblje. Morali su raditi, brinuti se za hranu i ogrjev i čistiti iza njih.
Kada su pošli ubili su Mirka Medveda na pragu njegove kuće. Više im nije trebao. Pored stare kuće Medvedovih, sin je sagradio novu, udobnu katnicu. U nju su se uselili četnici. Kada smo sada obilazili kuću, našli smo puno JNA uniformi i obuće. Na jednim čizmama izuzetno malog broja, gospođa Medved, koja je radila kao učiteljica u seoskoj školi, prepoznala je potpis i ime svoga kolege s posla, također učitelja.
Nešto poviše, na brdu, u drugoj kući, stradala je obitelj Šimić. Njih troje. Baka je zaklana na svome krevetu. Bila je stara i nepokretna. Na jastuku se vidi velika lokva smrznute krvi. Drugo dvoje su zaklali u kuhinji na podu. Pod je od linoleuma i cijela je lokva ostala, smrznuta u krvavi crveni led. Imali su oko šezdeset godina. Baka je imala sedamdeset osam. Poslije su ih bacili u rupu iza kuće. Kada su sada izvađeni, stari je Ivan Šimić imao svezane ruke. Može se samo pretpostaviti što su mu sve radili prije nego su ga ubili. Možda mu je smrt ipak došla kao olakšanje.
Nešto niže od kuće Šimićevih, na križanju seoskih putova, nalazi se raspelo. Netko je Isusu na križu dodao i veliki hrvatski barjak. Isus je rafalom iz strojnice pogođen po grudima. Zastava po sebi ima neke čudne fleke. Vjerojatno je bila negdje zakopana u zemlji, dok su četnici boravili u selu, i tek je sada ponovno iskopana. U podnožju raspela jedna velika kućna ura i pregršt bačenih papirnatih jugoslavenskih novčanica. Taj novac više nigdje ne vrijedi, kvaran je, i njime već odavno nigdje ništa ne možete kupiti. Osim ljudski život, od Belih orlova. Njime su vjerojatno bili plaćani za svoja zlodjela.
Pošli smo za kamionom u Slatinu, gdje su tijela prevožena. U mrtvačnici, na groblju, više nema mjesta. Dvadesetak metara dugi hodnik prekriven je leševima i pronađenim dijelovima ljudskih tijela. Svaki od ubijenih originalni je ručni rad nekoga od četnika. Dali su si mašti na volju – niti jedna žrtva nije ubijena na isti način. Jedan karbonizirani leš s lisičinama na rukama bio je prvo kastriran dok je još bio živ, zatim je mučen na razne druge načine i naposljetku spaljen.
Na desnoj nozi, ogoljenoj do kosti, još uvijek mu stoji Adidas tenisica. Negdje su pronađeni samo dijelovi tijela, negdje samo tijelo bez udova i glave. Neki su zaklani nožem, drugi ubijeni sjekirom ili krampom. Nekima je samo vrat odrezan, drugima je razmrskana cijela glava. Kakav je to bio grijeh ovih ljudi da bi umrli na takav način? Tu više nema mjesta za nova tijela. Voze ih u Slatinski Medicinski centar i slažu u hodniku na pod. Momci koji ih istovaruju svako malo trče i povraćaju.”
Ulomak iz knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ fotografa Zorana Filipovića koji je 3 dana nakon masakra 16. prosinca 1991 ušao u Voćin.
