Preko hodočasničkih koraka i zrnaca krunice Majka uslišava molitve srdaca na Marijanskom zavjetu za domovinu. Mnoge su molitve po Marijinu zagovoru izmoljene i uslišane na tom hodočašću, a svoje iskustvo s toga jedinstvenoga hodočašća prenosimo od četvero hodočasnika.
Pod Marijinim zagovorom, već osmu godinu, stotine se hodočasnika priključuju Marijanskomu zavjetu za domovinu. Od 2015. mladi i branitelji, zajedno sa svima kojima je dobro Hrvatske u srcu, zavjetno hodočaste od istoka do juga Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a hodočasnička ruta prolazi svim većim marijanskim svetištima. Ove godine hodočasnička ruta u 75 dana prolazi više od 1600 kilometara, od Osijeka do Dubrovnika. Mnoge su molitve po Marijinu zagovoru izmoljene i uslišane na tom hodočašću, a svoje iskustvo s toga jedinstvenoga hodočašća za Glas Koncila podijelilo je četvero hodočasnika.
»Tko joj sve preda, može očekivati čudo«
»Prvi sam put na hodočašće pošla 2017. da vidim Hrvatsku. Tada nisam ni znala točno što je Marijanski zavjet za domovinu. No već sam se na prvim kilometrima od Osijeka prema Aljmašu, okružena tolikim hodočasnicima, molitvom i pjesmom, opasno zaljubila u Marijanski hod. Želja mi je proći cijelu našu domovinu. Taj hod, susret s ljudima, domovina i ljepota prirode… Suze mi dođu na oči kada vidim kako nas prime u mjestima u koja dođemo«, rekla je 60-godišnja hodočasnica Vinkica Čupić iz Dubrovnika, koja je ove godine hodala od Zadra do Šibenika.
Već su joj godinama, kako sama svjedoči, na srcu mlade žene koje sve teže ostaju trudne. »Sada sam na hodočašću u srcu nosila deset žena, odnosno bračnih parova koji ne mogu zanijeti. Nosila sam i nekoliko djevojaka koje bi željele naći muža.
Vjerujem da je Gospa toliko moćna i da može učiniti čuda kada joj čovjek sve preda. U svakoj crkvi priđem kipu ili slici Gospe i iznesem joj svoje nakane.« Prošle je godine cijeli hod i molitvu posvetila za svoju nećakinju koja nije mogla ostati trudna. »U jednom od marijanskih svetišta koje smo posjetili pred kipom Gospe čula sam u srcu riječi: ‘Bit će. Samo strpljenja.’ Vratila sam se kući, a nećakinja mi je u šali rekla da ne znam moliti. Na to sam joj odgovorila da će sigurno biti, samo treba biti strpljiva, uvjerena u te riječi jer mi je Gospa obećala. Ubrzo je ona ostala trudna, a mali Adrijan rođen je početkom srpnja ove godine.
Ove sam godine stoga išla na hodočašće zahvaliti Gospi na toj milosti. Na svakom hodočašću nakanu s kojom dolazim predam Gospodinu i Gospi, s povjerenjem u Božju volju jer on najbolja zna kako treba biti. Svaka moja nakana i molitva s hodočašća je uslišana i svaku godinu idem i u zahvalu. Ako idem i nešto sam izmolila, uvijek se moram vratiti i zahvaliti. Srce mi gori za Marijanski zavjet«, zaključila je Vinkica Čupić.
Hodočasnici na Marijanskom zavjetu za domovinu – hodajuća Crkva
Na hodočašće od deset dana, od Poličnika do Šibenika, uputila se 37-godišnja Marija Ivanković iz Koške, koja na Marijanskom zavjetu za domovinu hodočasti od 2016. U početku je to bilo samo po jedan dan i dio puta, prošle i ove godine odvažila se na dulju dionicu. Na hodočašće ju je, kao kaže, potaknula ideja da se hoda i moli za domovinu, za bolje i zdravije društvo. »Krenula sam da ne bude samo da kritiziramo jedni druge i sve oko sebe, a ništa ne poduzimamo, nego da se žrtvujemo i upoznamo bolje svoju zemlju, sebe i ljude oko sebe. Ovo hodočašće nije samo hod. Molimo krunicu, svakodnevno imamo misu, pjevamo… Hodočasnici na Marijanskom zavjetu za domovinu zapravo su hodajuća Crkva.«
»Godine 2016. pater Ike Mandurić ‘na prepad’ nas je izveo pred osječku katedralu da izreknemo zavjet, tako da mi je taj prvi zavjet posvete Majci Božjoj i molitve za domovinu posebno ostao na srcu. Također, uvijek na hodočašće u molitvama i zavjetu nosim svoju obitelj pa je tako bilo i ove godine. Drago mi je što u Hrvatskoj imamo priliku i mogućnost na organiziran način hodati i moliti. U tome je veliko bogatstvo Marijanskoga zavjeta za domovinu«, rekla je hodočasnica.
»Cijelo smo vrijeme pod Gospinim blagoslovom i zaštitom. Hodamo iza njezine zastave i uvijek se trudimo da zastava ide na čelu kolone. Na hodočašću je puno posebnih i blagoslovljenih trenutaka. U svakom mjestu u koje dođemo bude nešto posebno. Gdje god smo bili uvijek se vidi i dozna nešto novo. Svaki dio hodočašća ima neko svoje bogatstvo – crkveno, povijesno, kulturno, ali na njemu doznajemo manje poznate okolnosti Domovinskoga rata. Na tom hodočašću pod Majčinim okriljem otkrivamo nove stvari i molimo njezin zagovor za zaštitu«, zaključila je Marija Ivanković, koja je ove godine hodočastila s majkom i sestrom.
»Na hodočašće sam pošao sa sestrom i maminom prijateljicom iz župe. Već prvoga dana dobio sam ranice po nogama od znoja i hodanja i to me jako peklo. Nisam želio završiti hodočašće ni ići kući. Molio sam se Majci Božjoj za zagovor, za pomoć da nastavim hodočašće. Preko noći moje su ranice nestale i više se nisu pojavljivale. Sada hodam već više od 30 dana i jako mi je lijepo. Volim što se ovdje družim s dobrim ljudima, molim i pjevam Isusu i Majci Božjoj.«
Gabrijel Kranjčev (13)
»Marija me uči kako biti slobodan u duši«
Tijekom hoda na dionici Šibenik – Vrpolje razgovarali smo s, kao je i sam rekao, jedinim kajkavcem i Podravcem koji se tada nalazio među hodočasnicima Stjepanom Ratajcem iz Pitomače. »Radim u prosvjeti i molio sam Djevicu Mariju da mi providi jedan dobar godišnji odmor za duh, dušu i tijelo. Svoju sam želju povjerio pateru iz Molvi, koji je predsjednik Vojske Bezgrješne.
Moja je vizija i želja bila volontirati u Lurdu i to sam mu rekao u nadi da će on pomoći u koordinaciji i organizaciji. Prošli su tjedni, a on se nije javljao. Došli su praznici i priključio sam se ruti Molve – Reka. U vremenu šutnje razmišljao sam kako bih ipak mogao propješačiti dužu dionicu. Nakon završetka šutnje jedan od koordinatora rute mi je ‘pročitao misli’ predloživši mi da produžim s ostalim hodočasnicima do Rijeke da spojim dva Marijanska svetišta – Mariju Bistricu i Trsat.
Tada sam shvatio da je Marija zamislila moj godišnji odmor upravo na Marijanskom zavjetu za domovinu. Budući da je Marijanski zavjet ‘zarazniji od korone’, odlučio sam ići i do Sinja pa onda i do kraja, do Dubrovnika«, ispričao je Ratajec, koji se prošle godine prvi put priključio Marijanskomu zavjetu za domovinu.
Hodočasti na nakanu Mariji za domovinu, brak i obitelj, a Blažena Djevica Marija prati ga na njegovu putu preko drugih hodočasnika, dijeljenja iskustava, zajedničke molitve i pjesme. »Gospa zapravo progovara kroz druge ljude. Progovara mi i prisutna je i u prirodi, zvucima gitare i pjesme. Budući da sviram gitaru, nekako sam i to dao posvetiti Mariji da i tako, pjesmom, dam svoj obol hodočašću. U svakom tragu koji me okružuje mogu naći Marijinu prisutnost.«
»Izdvojio bih ono što su mnogi hodočasnici rekli – da osjećaju da Marijanski zavjet daje unutarnju slobodu, nenavezanost na materijalno, svijet. Marija me uči kako biti slobodan u duši, kako da se ne navezujem i koliko mi zapravo malo treba da bih bio sretan u životu.
Te trenutke osjetim svakoga dana tijekom hoda, ali i inače u životu, a Marija mi to stavlja pred oči i srce svaki dan da budem toga svjestan«, svjedoči Ratajec, koji dodaje da je posebnost hodočašća i zajedništvo: »To nije neko svjetovno zajedništvo koje se vidi na nekim drugim mjestima. Ovo je hodočašće zajedništvo u Duhu Svetom. Došao sam sam, ali zapravo kada je čovjek na Marijanskom zavjetu, nikada nije sam«, zaključio je hodočasnik Stjepan Ratajec.
»Na hodočašće sam pošao sa sestrom i maminom prijateljicom iz župe. Već prvoga dana dobio sam ranice po nogama od znoja i hodanja i to me jako peklo. Nisam želio završiti hodočašće ni ići kući. Molio sam se Majci Božjoj za zagovor, za pomoć da nastavim hodočašće. Preko noći moje su ranice nestale i više se nisu pojavljivale. Sada hodam već više od 30 dana i jako mi je lijepo. Volim što se ovdje družim s dobrim ljudima, molim i pjevam Isusu i Majci Božjoj.«
