Fra Slavko Barbarić je preminuo na današnji dan, 24. studenoga 2000. godine, odmah nakon molitve Puta križa na Križevcu, kod postaje položaja Kristova tijela u grob.
Fra Slavka sam prvi put sreo i upoznao na početku školske godine 1961./62. u sjemeništu u Dubrovniku. Polazio sam četvrti razred klasične gimnazije, a on je došao u prvi razred. Onako povisok i mršav, tih i introvertiran, već na prvi pogled djelovao je ozbiljnije od svojih kolega, pa i od mnogih starijih učenika. Nije ga zanimao nogomet, kao većinu nas drugih. Umjesto igre koje nama nije bilo nikad dosta, slobodno je vrijeme koristio za učenje i čitanje te češće pohađanje kućne kapelice koju smo imali u sjemeništu. Njegovo uzorno ponašanje i izraženu marljivost poglavari su brzo uočili pa su ga znali isticati kao uzor drugim sjemeništarcima. On sam nije se zbog toga nikad izdizao iznad drugih niti pokušavao izboriti neku povlasticu za sebe, već je sa svima bio ljubazan i uslužan. Budući da smo obojica Brotnjaci, s vremenom smo se zbližili i dosta vremena provodili zajedno.
Nakon moje mature u Dubrovniku, životni putevi su nam se na dulje vrijeme razišli. Svatko je nastavio svoju daljnju formaciju, ja stupajući u Franjevački novicijat na Humcu, a on nastavljajući školovanje u Dubrovniku. Ponovno smo se sreli tek 1985. godine u Međugorju, djelujući pastoralno u župi koju su u međuvremenu obilježila Gospina ukazanja i koja je postala poznata u cijelom svijetu. Služili smo hodočasnicima, zajedno s tadašnjim župnikom fra Tomislavom Pervanom te s fra Dobroslavom Stojićem i fra Petrom Ljubičićem. Brzi porast broja hodočasnika zahtijevao je od nas velike napore koje smo strpljivo podnosili, zahvaljujući međusobnoj slozi i spremnosti priteći jedan drugom u pomoć. Štoviše, uspjevali smo ostati opušteni i uvijek raspoloženi i spremni na međusobne bezazlene šale, u čemu je fra Slavko imao značajnu ulogu.
Često je predmet šale bilo samo njegovo ime, i to zahvaljujući talijanskim hodočasnicima od kojih su mnogi tražili osobni susret s njime. Budući da Talijani nemaju imena Slavko, nikako nisu mogli upamtiti to ime. Pa je on za jedne bio padre Slasko, za druge padre Slaviko, a za neke opet padre Slavenski. Mi bismo se obično na to nasmiješili, jer smo znali da to ne možemo ispraviti. Jednom sam doduše pokušao, uzvrativši protupitanjem: „Ma chi e padre Slaviko, forse padre Slavko“? Dobio sam brz odgovor: „Si, si, padre Slaviko“. Za one koji se nisu opredijelili ni za jedan od tih oblika njegova iskrivljenog imena bio je padre Barbarić. I to smo znali nerijetko okrenuti na šalu. Fra Petar Ljubičić koji je fizičkim izgledom prilično nalikovao fra Slavku kadikad bi na ručku ili na večeri znao ispričati: „Fra Slavko, danas opet Talijani trče za mnom i viču ‘padre Barbarić’, a ja bježim da ne moram dokazivati da nisam Barbarić. Postao sam popularan kako i ti“. Fra Slavko bi se, kao i svi mi, samo lagano nasmiješio.
Pamtim još jednu šaljivu zgodu između fra Slavka i fra Petra koja otkriva kako je fra Slavko znao biti pomalo i zajedljiv, ali i samokritično priznati ako je u toj zajedljivosti pogriješio. Fra Petar se nije baš temeljito pripravljao za propovijed. Najvažnije mu je bilo naći nekakav primjer iz života koji je imao neku dodirnu točku s pročitanim evanđeoskim tekstom i taj primjer onda potanko ispričati. Tako je ostala zakinuta dublja poruka biblijskog teksta, što je fra Slavka ljutilo. Jednom, dok je fra Petar propovijeda na oltaru, fra Slavko i ja sjedimo u sakristiji i slušamo. U jednom trenutku on ne može više izdržati i aludirajući na brojne strane hodočasnike u crkvi, veli: „Blago onom tko te ne razumije”.
Kratko nakon toga fra Slavko se pokajao za tu reakciju i odlučio da više nikad neće kritizirati nečiju propovijed. Što se dogodilo? Na večeri fra Slavko pred svima nama kaže: „Braćo, moram vam nešto ispričati. Dok fra Petar propovijeda, ja sjedim u ispovjedaonici i, po običaju, ljutim se na njega, kad uto ulazi čovjek i kaže: ‘Velečasni, nisam se dugo ispovijedio, ali ova me propovijed potaknula da uđem u ispovjedaonicu’. Shvatio sam da Bog drukčije od nas gleda na ono što mi činimo i govorimo“ – zaključuje fra Slavko.
Iako je radio više od bilo kojeg od nas, fra Slavko se nikad nije žalio na umor, niti je rekao da ne može kad je trebalo u nečemu zamijeniti drugoga. Dok smo svi mi drugi nalazili načina da odemo barem na neki kraći godišnji odmor, njega nikako nismo mogli na to nagovoriti. Odgovor mu je uvijek bio: „Od čega ću se odmarati! Svaka promjena posla za mene je odmor“. A posla mu doista nije manjkalo. Poslije cjelodnevnog pojedinačnog rada s hodočasnicima, slušanja njihovih problema s kojima su došli u Međugorje, traženja načina kako im savjetima i molitvom pomoći, čekao ga je zahtjevan večernji program u kojemu je svakodnevno sudjelovao, bilo predmoleći krunicu prije mise, slaveći misu ili najčešće moleći poslije mise za ozdravljenje i potom treći dio Gospine krunice.
Znalo je potrajati dugo dok on, nakon svega toga, dođe na zajedničku večeru, na kojoj smo ga mi ostali već nestrpljivo čekali. I uz to je vezana jedna šaljiva zgoda koja govori o našem međusobnom odnosu. Fra Dobroslav Stojić je kao i fra Slavko bio iz župe Čerin, pa su i time bili jako povezani, a fra Dobroslav ga je rado zvao Zemljakom. Dočekavši da fra Slavko onim svojim klimavim i sporim korakom napokon stigne, fra Dobroslav mu u šali veli: „Zemljače, sunca mi moga, ti ne izlaziš iz crkve dok zadnji hodočasnik ne zamanta“. Svi smo se na to slatko nasmijali i onda gladni prionuli večeri.
Fra Slavka sam imao prigodu bolje upoznati dijeleći s njime godinu dana zajedničku sobu. Jedini životni prostor koji nam je tada stajao na raspolaganju bila je stara župna kuća koja je građena za dvojicu svećenika, župnika i kapelana, a nas je tada bilo pet. Čekajući da budu gotove tri sobice koje su tada građene u jednom od zvonika, nas dvojica smo se stiskali u jednoj sobi koja je tijekom dana njemu služila za primanje hodočasnika. Uvečer bismo je malo prozračili i koristili kao zajedničku spavaonicu. Ali prije spavanja izmjenjivali bismo pastoralna iskustva toga dana i međusobno pretresali druge aktualne teme u Crkvi i svijetu. Nerijetko je tema razgovora bio njegov osobni slučaj. Biskup je bio uvjeren da bi uklanjanjem fra Slavka iz Međugorja prestali dolaziti hodočasnici, pa je uporno vršio pritisak na Provincijala da ga premjesti u drugu župu.
Slavko je prvo pisao Biskupu, a onda tražio i osobni susret s njime kako bi u duhu crkvenosti riješio taj slučaj. Htio je na svaki način izbjeći sukob s Biskupom. U našim razgovorima nikad ne bi ružno govorio o njemu, ali mu je bilo jako žao što Biskup nema razumijevanja za njegov požrtvovni rad u Međugorju.
Nakon takvih razgovora, ja bih brzo zaspao, a on je još uvijek ostajao budan, najčešće učeći neki od stranih jezika, kako bi mogao lakše komunicirati s hodočasnicima. Ujutro kad bih se probudio, njega nije bilo u krevetu. Već je bio na putu na Brdo ukazanja ili Križevac. Dok smo mi ostali zajedno molili Časoslov, pripremajući se na slavljenje svete mise, on je jedan dan pohađao jedno, a drugi dan drugo brdo, moleći na Brdu ukazanja krunicu, a na Križevcu put križa. Pritom je činio još jednu važnu stvar, čistio je i jedno i drugo brdo od smeća koje su tamo ostavili nepažljivi hodočasnici, dajući tako primjer i onima koji bi se u to vrijeme zatekli na brdu. Tada je nastala njegova poznata krilatica: „Više cvijeća, manje smeća!“, koja je mnogima bila poticaj da u tom smislu nešto i čine.
Uvijek bi se gotovo u minutu točno vratio s brda i pridružio nam se u slavljenju svete mise. Poslije mise slijedio je zajednički doručak, na kojem bismo se dogovarali za posao koji nas čeka. Dok smo mi drugi kadikad imali i nešto slobodnog vremena, za fra Slavka to nije vrijedilo. Njega su već pred vratima čekale stranke s kojima je imao dogovoren termin ili je taj termin trebalo tek dogovoriti. Svaki dan je bio ispunjen razgovorima i molitvom s hodočasnicima koji su dolazili s najrazličitijim potrebamo, tražeći utjehu i ohrabrenje za život. Kao plod tih razgovora nastale su brojne fra Slavkove knjige koje su do danas prevođene na brojne svjetske jezike i tiskane u milijunima primjeraka. Još uvijek su daleko najprodavanija literatura u našim knjižarama, ali i diljem svijeta.
Na kraju mogu reći da sam zahvalan Gospodinu što mi je omogućio nekoliko godina svoga svećeničkog života proživjeti zajedno s fra Slavkom. Živio sam sa svetim čovjekom koji nije glumio svetost, već ju je svaki dan svjesno živio služeći predano Bogu, Gospi i hodočasnicima koje mu je ona poslala. Nadam se da će mu jednom i Crkva u Hercegovini, koju je iskreno ljubio, to priznati.
Fra Ivan Dugandžić
