Ništa novo pod zagrebačkim suncem, samo još jedna epizoda u beskonačnom serijalu „Kad naši kradu, to nije kriminal, nego greškica u sustavu“.
Afera Hipodrom, u kojoj su iz gradske blagajne isparila 2 milijuna eura preko fantomskih računa za zaštitare, upravo se razvija u ogledni primjerak kako se već 35 godina u Hrvatskoj ekskulpira ljevicu, čak i kada se radi o krađi na najgrublji mogući način.
Naravno, modus operandi je poznat: „Grad nije uspostavio sustave kontrole, to je politički teret, ali da kradu – još ne.“ Rečenica koju već možemo uokviriti i objesiti po redakcijama hrvatskih mainstream medija, da se ne zamaraju pisanjem novih opravdanja kad pukne nova afera. Jer kad kradu njihovi, to nije kriminal. To je „propust“, „politička odgovornost“ ili „nedostatak kapaciteta“.
Da je, ne daj Bože, pokojni Bandić ostao na vlasti i da se ovo otkrilo u njegovo vrijeme, Zagreb bi gorio od naslovnica koje bi brujale o „kriminalnoj hobotnici“, „hercegovačkim klanovima“ i „teškoj pljački stoljeća“. No, sada, kad je na čelu „naš“ Tomašević, kodnog imena Senf, stvari se podvode pod rubriku „grijeh struktura, ne pojedinca“. Jer Senf je, kao i drug Tito, uvijek ispravan, čist, bezgrešan. Lopovi? To su „oni oko njega“, koji ga eto stalno sapliću dok on junački pokušava „uspostaviti sustav“.
Ali evo male računice za sve koji još vjeruju u bajku o poštenim antikoruptivnim borcima iz Možemo: četiri godine mandata, pet milijuna eura prihoda godišnje u Ustanovi Hipodrom, i ni nakon četiri godine — niti osnovna financijska kontrola! Milijuni cure, kriminal eksplodira, a Senf se i dalje predstavlja kao čistač mulja. Samo što mulj u Zagrebu postaje dublji nego ikad.
I najvažnije: još uvijek nema Možemovca u lisicama. Nema ni naslovnica koje bi vikale o „kriminalnoj hobotnici iz Novog Zagreba“. Sve to ostaje rezervirano samo za one druge. Kad Možemo ljudi kradu — to je tek „mali propust“. Kad drugi kradu — to je nacionalna katastrofa, prijetnja Europi i povratak fašizma.
Zato je afera Hipodrom važna. Ona jasno pokazuje kako funkcionira sustav dvostrukih standarda u kojem ljevica uvijek ostaje imuna na kazneni progon, čak i kada im novac nestaje pred očima. Senf i njegova ekipa su postali novi zaštitni znak stare „socijalističke buržoazije“, samo što im se sada umjesto crvenih zastava maše zelenima. I poruka je jasna: krasti smiješ, sve dok si „naš“.
I zato se moramo pitati — dokle? Dokle će Zagreb biti laboratorij za ovakve eksperimente u kojima kriminal biva prikrivan pod krinkom „političkih pogrešaka“? Kad će netko konačno javno reći: „Ne, Senf, nije ovo greška. Ovo je pljačka. I ti si za to odgovoran.“
